««NATRAG

Sveti Otac predložio je da on bude postavljen u jednoj od župnih crkava u Rimu i to nakon prikazivanja u više talijanskih gradova. No autori Vukovarskog križa (Vlado Makar, Martin Kopričanec, Stjepan Ivanec, Martin Mehkek, Zvonko Sigetić, Ivan Lacković-Croata, Biserka Zlatar, Mato Toth, Ivan Večenaj Tišlarov, Miroslav Pintar, Ivan Andrašić, Dragica Lončarić, Nikola Večenaj Leportinov, Nada Švegović-Budaj i Ivica Fišter) sugerirali su da se Križ pokaže i u više mjesta u Hrvatskoj. Međutim, Papa je odlučio da Vukovarski križ slijedom vlastitog zagovaranja ponovnog spajanja umjetnosti i Crkve, bude konačno smješten u određenoj crkvi. Kako je naziv križa vezan za mučenički grad Vukovar, Sveti Otac je za njegovo novo odredište izabrao Dubrovnik u želji da spoji grad na Dunavu i grad na Jadranu te tako simbolički poveže patnju koju je Hrvatska prošla na svom putu do slobode.

U Dubrovniku, pak, odabrao je Crkvu sv. Dominika. Ne bez razloga, jer dominikanski samostan kojemu ona pripada, već ima bogatu riznicu sakralne umjetnosti koja je tu nastajala kroz duga stoljeća djelovanja dominikanskoga reda. Nije, vjerojatno, slučajno da je Papa Ivan Pavao II baš te 1998. godine, kada je na dar primio Vukovarski križ, napisao i dugo pismo umjetnicima u kojem upozorava na «plodonosni razgovor Crkve s umjetnicima koji se u 2000 godina povijesti nikada nije prekinuo i koji je – još uvijek bogat – usmjeren prema budućnosti na pragu trećega tisućljeća», napominjući pritom da se «u čovjeku stvaratelju odražava njegova slika Stvoritelja».

Naglašavajući «da je Bog u život pozvao čovjeka, prenoseći mu zadaću da bude stvaratelj», Ivan Pavao II pozvao je umjetnike na ponovno otkrivanje dubine, duhovne i religijske dimenzije koja je u svakome vremenu obilježila umjetnost u njezinim najuzvišenijim izražajnim oblicima. Primljeni dar Papa je ponovno darovao. Taj čin je kao dvostruko darovanje objasnio apostolski nuncij Giulio Einaudi, predajući na Pepelnicu Vukovarski križ provincijalu dominikanskog reda o. Frani Prceli koji se na svećanosti upriličenoj tom prigodom u samostanskoj crkvi prisjetio riječi suvremenog umjetnika Josepha Beuysa – kako čovjek, dakle i umjetnik, mora proces pribijanja na križ sam propatiti, kako mora biti ostavljen od Boga kao i Krist, kako bi došao do cilja – svoga djela. Zalažući se, na tragu Papina pisma umjetnicima u kojerm se govori o odnosu Stvoritelja i stvaratelja, etike, estetike i religije i umjetnosti te Crkve i umjetnika, za pokušaj revitalizacije toga odnosa o. Frano Prcela pozvao je umjetnike da nastave taj povijesni dijalog sa Crkvom, koji je na ovogodišnju Pepelnicu označio Vukovarski križ.