U svijetu je naivu najdosljednije definirao slavni Anatole Jakovsky, koji je je u onom davnom vremenu naivu priznavao samo kao amatersku djelatnost, bez zanata, bez virtuoznosti, bez autorskog razvitka, vrednujući samo djevičanski čisto srce, neopterećeno znanjima o slikarstvu, poput primitivca ili poput djeteta. Hrvatska naiva već od Generalića pokazuje drugačiji put: visoku profesionalnost, zanat, virtuoznost i razvitak, što se dokazuje do dana današnjeg.
 |
 |
|
IVAN GENERALIĆ: Jelenski svati, 1959. IVAN RABUZIN: Cvijet Hirošime, 1967/68
ulje/staklo, 1000x1200 mm ulje/platno, 730x600 mm
Pogledajte više slika! Pogledajte više slika!
Škola Ivana Generalića bila je najoriginalnija i najprivlačnija za svijet, a medij stakla je donio sasvim nove izražajne mogućnosti, koje je cijeli svijet zavolio. I vrijeme je prolazilo... Postale su neophodne nove definicije naivne umjetnosti, posebno za hrvatske specifičnosti. Definicija, koju ovdje navodimo, proizlazi iz novog vremena, vremena globalizacije, doba televizije, genetskog inženjerstva, Interneta i Coca Cole, te izražava samoniklost i samobitnost jedne izuzetne nacionalne kulture i umjetnosti. I kao takva hrvatska naivna umjetnost nikada ne može umrijeti.
Definicija hrvatske naïve proizlazi iz novog vremena, specifične perfekcije hrvatske naïve, tehnike na staklu, velikom broju individualnih stilova i metafizičkog odnosa prema prirodi.. Kada to kažemo, uvijek se moramo sjetiti znamenitog britanskog filozofa, estetičara, slikara i sociologa Johna Ruskina, čovjeka XIX. stoljeća koji u svojim knjigama tvrdio da su lijepo, istinito i dobro - istoznačni pojmovi. Mi s tim stavom možemo danas polemizirati, ali je sigurno značajna njegova teza da umjetnost jedne nacije odražava njezine moralne i socijalne i političke vrijednosti. Hrvatsko naivno slikarstvo odražava upravo tu Ruskinovu tezu: hrvatska naiva izražava kalvariju hrvatskog puka, hrvatskog naroda, njegov križni put kroz stoljeća. Fizionomije Generalićevih i Kovačićevih ljudi koje izražavaju bol i radost, patnju ili veselje su sinteza hrvatskog nacionalnog života kroz povijest, Lackovićeve procesije i pokopi su sinteza hrvatske kulture i religije, sinteza nacionalnog bića izražena na jedan virtuozan, umjetnički način".
|
 |
 |
|
IVAN VEČENAJ: Moses on the Red Sea, 1973. MIJO KOVAČIĆ: Seoski ples, 1972.
Ulje/staklo, 1000x1200 mm ulje/staklo, 1100x1400 mm
Pogledajte više slika! Pogledajte više slika!
No naiva nije buknula iznenada. Ta hrvatska kalvarija kroz stoljeća javlja se kod velikog broja anonimnih umjetnika, koji se iz socioloških, psiholoških, materijalnih i inih povijesnih okolnosti nisu mogli profesionalno posvetiti umjetnosti, nisu mogli postati Generalići, Stolnici, Lackovići, pa su njihovi ogromni talenti ostali zapretani u folkloru, u pučkoj umjetnosti. Tek pojavom akademskog slikara, prof. Krste Hegedušića, Ivana Generalića, velikog književnika Miroslava Krleže i njegovih "Balada Petrice Kerempuha" koje su nastale upravo na osnovi narodne, pučke legende, dakle narodnog anonimnog umjetnika, hrvatska se pučka umjetnost uobličila u profesionalnu vrijednost koju danas možemo zvati izvorna hrvatska umjetnost ili hrvatska naiva. |
 |
 |
|
IVAN LACKOVIĆ-CROATA:Selo na oltaru, 1969. JOSIP GENERALIĆ: Moja roda, 1971
Ulje/staklo, 450x400 mm ulje/staklo, 1000x800 mm
Pogledajte više slika! Pogledajte više slika!
Hegedušić je hrvatskim izvornim slikarstvom samo probudio uspavanog diva. Nema sumnje da su hrvatska uglata glagoljica i hrvatsko naivno slikarstvo vrhunci naše autohtonosti, no taj kontinuitet autohtonog traje kroz vijekove. Jer hrvatsko izvorno slikarstvo je sinteza hrvatske povijesti, ma da tu imamo i Breughela i magični realizam, koji viđamo i kod Amerikanaca, tu imamo toliko univerzalnog a opet samo našeg. Tek da spomenem Rabuzinove krajolike. Tu je toliko hrvatskog srca a općeljudskog značenja. U hrvatskoj izvornoj umjetnosti je toliko originalnosti, koja je naša autohtona. |
 |
 |
SLAVKO STOLNIK: Raj na Zemlji, 1968. FRANJO KLOPOTAN: Veliki posao, 1992.
Ulje/staklo, 1000x800 mm ulje/platno, 500x600 mm
Pogledajte više slika! Pogledajte više slika!
Termin "hrvatska izvorna umjetnost" možemo upotrebljavati za svako djelo koje se napajalo na vrelima hrvatske tradicije, bez prenaglašenog europskog utjecaja, a koje je postiglo visoku profesionalnu vrijednost.
|
 |
 |
JOSIP PINTARIĆ PUCO: Magla u podne, 1994. NIKOLA LEPORTINOV: Hrast-patnik,1973.
Ulje/platno, 700x1100 mm ulje/platno, 900x800 mm
Pogledajte više slika! Pogledajte više slika!
Možemo li se onda složiti da za visoki nivo hrvatskog izvornog slikarstva nije bitno ima li slikar akademiju ili ne, nego upravo visoki profesionalni i originalni stil autora, koji se nadahnjuje nacionalnom baštinom, bez pretežitog utjecaja europske ili svjetske tradicije, pogotovo u današnje vrijeme kada Internet i ostala elektronička logistika čine dostupnim svako ljudsko znanje, pa i likovno, nego je bitno srce, izvorna inspiracija i nepodlijeganje pretjeranom utjecaju, da ne kažem kopiranju, Europe i svijeta. Inspiriranje vlastitom nacionalnom baštinom, bila ona literarna ili likovna, pučka ili elitna, tvore ovaj segment umjetnosti koju u slučaju hrvatske umjetnosti imamo pravo nazvati hrvatskom izvornom umjetnosti. |
 |
 |
BISERKA ZLATAR: Zaboravljeno pismo, 1990. NADA ŠVEGOVIĆ-BUDAJ: Orfej i Euridika, 1992.
ulje/staklo, 500x600 mm ulje/staklo, 700x600 mm
Pogledajte više slika! Pogledajte više slika!
U tom značenju pojavilo se u Hrvatskoj posljednjih decenija nekoliko slikara koje moramo svrstati u hrvatsku izvornu umjetnost (jer to zaslužuju svojim izvornim pristupom, originalnim stilom i inspiracijom koja se oslanja na hrvatsku duhovnu i likovnu tradiciju) ma da ih službena kritika do sada nije baš često svrstavala tako. Primjerice, Vasko Lipovac, Zvonimir Lončarić Riba i Vjekoslav Vojo Radoičić, bez sumnje, svojim ludičkim stvaralaštvom na tragu hrvatske mediteranske i srednjoeuropske baštine ne spadaju u naivu, ali spadaju u krug izvorne hrvatske umjetnosti. |
|
