Na ovoj internet stranici nastavljamo s objavljivanjem internet-časopisa "NOVOSTI ŠTEFA SMOLEKA" u kojem ćemo moći pratiti vijesti važne za hrvatske naivne umjetnike i za sve one iz zemlje i svijeta koji hrvatsku naivu vole. U ovim, prvim, brojevima, obuhvatit ćemo i teme koje zadiru malo dalje u prošlost, kako bismo nadoknadili totalnu zbrku i neinformiranost koja vlada na ovom području već dulje vrijeme.  

Zašto naslov časopisu baš  “NOVOSTI ŠTEFA SMOLEKA”? Štef Smolek bio je "pajdaš" Ivana Generalića kojeg je ovaj ovjekovječio na svojim slikama. Kako kaže likovni kritičar Josip Depolo: “Prisjetimo se onog Appollinaiereova ispraćaja Carinika Rousseaua “u svjetlost stvarnu” u koju “odnijet ćemo ti kistove, boje i platna”. Moramo vjerovati da se u preobražaju naše zemaljske stvarnosti u onu zagrobnu Ivan Generalić našao u novoj nebeskoj Podravini, jer nebo za njega može biti samo Podravina, gdje sa svojim pajdašima Štefom Halačekom i Štefom Smolekom u nekoj rajskoj, hlebinskoj birtiji prijateljski pije gemišt.” I dok u svojim grubim seljačkim zdepastim rukama drži kupicu kiselog gemišta, zajedno sa Štefom Smolekom i Štefom Halačekom, ogovara NAS koji smo još uvijek dole u ovoj suznoj dolini. Te tračeve, te vijesti s nebeskih poljana, iz birtija u kojima je Štef Smolek glavni informator, uz pomoć velikog Ivana,  i koji odozgo najbolje vidi što se zbiva dole, objavljivat ćemo "cvebe" o onome što se danas pozitivno i negativno događa u suvremenoj hrvatskoj izvornoj ili naivnoj umjetnosti, u vremenu dok veliki nakostriješeni raskošni podravski pijetao i dalje budi sve spavače na ovoj zemlji pretvrdo prostrtoj svojom stvarnošću za svoje pjesnike.

Danas, 1. srpnja 2011. godine u našu dubrovačku galeriju stigle su slike, koje možemo smatrati svjetskim raritetima: to su Ivan Generalić iz 1971. godine, Mijo Kovačić iz najranije njegove faze te dvije slike Biserke Zlatar koje već niz godina nema na hrvatskom tržištu.

  Kovačić 4,800€                              Ivan Generalić 12,000€            Biserka Zlatar 1,200€                   Biserka Zlatar 1,200€

Možda su se neki zapitali zašto naš časopis „Novosti Štefa Smoleka“ već dulje vrijeme ne mjenja sadržaj. Odgovor je vrlo jednostavan: sva naša nastojanja da hrvatska izvorna umjetnost zauzme mjesto koje je imala u Kraljevini Jugoslaviji, u doba NDH, za vrijeme Tita i SFRJ i u doba Franje Tuđmana i nove demokratske Hrvatske, nisu dala nikakvog rezultata. Od 2000. godine do danas, kao što svi dobro znamo, društvene vrijednosti su se posve izgubile ili izokrenule. Nove vrijednosti hrvatske politike postale su teme poput istospolnih brakova, hrvatskih zločina nad agresorom, konceptualna umjetnost podržana korporativnim zapadnim kapitalom neoliberalizma, itd. U tom konrekstu hrvatska izvorna umjetnost ili naivna umjetnost, u kontekstu obrnutih vrijednosti, nestala je iz kulture, uostalom kao i kultura sama, danas se više ne smije objaviti ni u jednom časopisu, novinama ili televiziji ni jedan prilog o toj temi. Naive nema više ni u križaljkama ni rebusima, a ministarstvo kulture sustavno guši svaku ideju o izložbama hrvatske izvorne umjetnosti u svijetu.

Mi smo kao „Svjetski centar: Čudo hrvatske naive“ imali dogovorenu izložbu u centralnoj zgradi Europske unije, u „Berlaymont Buildingu“, u Bruxellesu. Europska komisija nam je s oduševljenjem ustupila besplatno prostor, no kada smo tražili dozvolu našeg ministarstva kulture, sve se namjerno zakompliciralo. Naša suradnica iz Belgije Ada Bels-Dević trebala je, s nama u dogovoru, posjetiti mjesto gdje će biti izložba, kako bi u naše ime procijenila je li to mjesto u toj zgradi dostojno naše izložbe, no naše ministatstvo kulture joj nije htjelo izdati dozvolu za ulazak u zgradu EU, navodeći kao razlog da najprije moramo platiti našem ministarstvu financijsku pristojbu a tek potom ući u zgradu. Sva moja uvjeravanja da ne mislim ništa platiti prije nego li se uvjerimo da mjesto održavanja izložbe zaslužuje izložbu i plaćanje te pristojbe nisu značila ništa. Birokrati Ministarstva su zatvorili krug: ili ćete unaprijed platiti za nešto što niste imali prilike ni vidjeti ili ne ćete ni vidjeti. Tako je propala ta važna izložba, a umjesto nas išla je izložba srpskih naivaca, koja u svojoj državi nije nailazila na takve probleme.

Prije četiri mjeseca slučajno sam naišao u Podravini naivnog slikara i kipara, starog 80 godina koji je ostao anoniman samo zato jer je bio među žrtvama na Bleiburgu. Ovaj izuzetan umjetnik, izravno inspiriran Hegedušićevim konceptom angažirane umjetnosti, ostao je neprepoznat zbog jugoslavenske komunističke vlasti, a u novoj Hrvatskoj zbog opće nebrige za hrvatske vrijednosti. Kao urednik, glavni urednik, 40 godina novinar na HRT-u zamolio sam svoga kolegu Maroja Mihovilovića iz „Nacionala“ da objavi moj tekst o tom slikaru i o statusu naive u okviru traženja našeg kulturnog identiteta u EU i dobio sam sljedeći odgovor: „Dragi kolega! „Nacional nikada nije objavljivao tekstove o naivi, pa neće ni sada. Mi nemamo novaca da platimo vanjske suradnike!“. Odgovorio sam mu da mi honorar ne mora platiti a to što do sada nisu pisali o hrvatskoj naivi, da je to upravo argument da počnu. Nije mi uopće odgovorio. „Globus“ uopće nije reagirao na moje pismo, ma da je mogao napisati, na primjer, da im se moj tekst ne sviđa, da nije dovoljno dobar.

Ovih dana smo u pripremama za veliku izložbu hrvatske naivne umjetnosti u Izraelu, u Tel-Avivu, 1. travnja 2011. Zbog te izložbe iz Izraela je stigla nama u posjet deleacija izraelskih biznismena i stručnjaka za svjetsku naivu, koji imaju galerije od New Yorka do Tel_Aviva. Nitko od hrvatskih dužnosnika nije ih primio ni u protokolarni posjet, iako oni nude obnovu stare ideje koju je inicirala bivša i pokojna izraelska premijerka Golda Meir da se 25 metara visoka reprodukcija na pleksiglasu Večenajeve slike „Mojsije na Crvenom moru“ postavi na mitsko, biblijsko mjesto na kojem je Mojsije uveo izabrani narod, Židove, u „Obećanu zemlju“, u pličaku Akabskog zaljeva u Crvenom moru. Taj događaj zabilježile bi sve svjetske agencije, spomenik bi otvorili predsjednici Vlada Hrvatske i Izraela, bio bi to velik političko-kulturni spektakl u interesu Hrvatske i Izraela, vezan uz istovremenu našu veliku izložbu u Tel-Avivu, no naše ministarstvo kulture me obavijestilo na ispunimo neke formulare o financiranju za 2011. godinu. Sva sreća da je Ministarstvo vanjskih poslova, ministar Gordan Jandroković prepoznao ideju, pa je na svoju ruku, započeo pregovore s izraelskim vlastima. No vidjet ćemo, hoće li naše ministarstvo kulture i to spriječiti?

Eto, to je samo nekoliko napabirčenih razloga našeg mrtvila, iako u našoj galeriji u Dubrovniku sveučilišni profesori iz cijelog svijeta s oduševljenjem kupuju naše naivne majstore. Da ta naša galerija nije pod zaštitom Crkve, vjerojatno bi država već uspjela ukloniti je. I dokle tako? Do kada će Hrvatski muzej naivne umjetnosti tvrditi da je hrvatska naivna umjetnost umrla za vrijeme Jugoslavije i da današnja generacija slikara ne zaslužuje da ju se uopće prati.

3. svibnja ove godine,  iznenada, nakon operacije preminula je u 61. godini života jedna od najznačajnijih suvremenih hrvatskih slikarica NADA ŠVEGOVIĆ-BUDAJ. Bila je najvažnija živuća slikarica hrvatske naivne umjetnosti, a ako treba dokazivati da je pripadala naivi onda je jedan od prvih dokaza tehnika slikanja uljem na zadnjoj strani stakla. To je tragedija za hrvatsku likovnu umjetnost, za hrvatsku kulturu, i, naravno, za sve njezine prijatelje, ljubitelje i obitelj.

No još veća tragedija je što ni jedan medij u Hrvatskoj nije objavio čak ni informaciju o njezinoj smrti, a kamoli da je objavio nekrolog. Surfajući internetom na upisano ime NADA ŠVEGOVIĆ-BUDAJ dobijate automatski odgovor da ne postoji ni jedan podatak o toj temi. A imala je niz samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu, imala je monografiju „Nada Švegović-Budaj - Ikarova iskra“ iz pera Božice Jelušić, koja je promovirana u Kneževom dvoru u Dubrovniku 2005. godine, zajedno s prigodnom izložbom pod naslovom „Religija i mitologija u djelu Nade Švegović-Budaj“.

Ne može biti takve krize u državi, ne može biti rata ni revolucije koji bi opravdali nemar i neodgovornost kulturnog i medijskog sustava, koji si mogu priuštiti takvu neodgovornost da ne registriraju ni smrt velikana naše kulture. Otvoreno treba reći to je sramota za cijelu hrvatsku državu, za hrvatsku kulturu i hrvatsko novinarstvo.  A o njoj su u suprelativima pisali velikani naše likovne misli kao što su Grgo Gamulin i Josip Depolo, a velike eseje o njoj objavili su i Ive Šimat-Banov, Ivanka Reberski, Marijan Špoljar a posebno Božica Jelušić, koja je svoj najinspirativniji likovni tekst uopće napisala baš o djelu Nade Švegović-Budaj.

Rođena je i pokopana u selu Gola, neposredno uz madžarsku granicu, tiho i dostojanstveno kako je i živjela. Na ovogodišnjim "Podravskim motivima" koji traju od 1. do 3. srpnja nece biti zastupljena ni na prigodnoj izlozbi, niti na ulicama Koprivnice svojim slikama. Obečanje je dala direktorica Koprivničkog muzeja da će krajem godine u povodu 80.obljetnice postojanja hrvatske naivne umjetnosti, biti organizirana samostalna izložba Nade Švegović-Budaj, no to je preslaba  utjeha za sve ljubitelje njezine nesvakidašnje umjetnosti, koja je plijenila ljude diljem svijeta.

ANONIMNI NAIVNI  MICHELANGELLO DANAS ŽIVI U PODRAVINI

(Je li moguće nakon 80  godina postojanja hrvatske naive pronaći danas genijalnog slikara koji stvara već 60 gdina, a nitko za njega ne zna)

Prije više od 80 godina Krleža i Hegedušić pokrenuli su najvažniji likovno-socijalni pokret u nas i nazvali ga „Zemlja“ Iz njega se iznjedrila hrvatska izvorna (naivna) umjetnost koja je bila u drugoj polovini 20. stoljeća najveći jugoslavenski (hrvatski) likovni brand svih vremena. Velikani hrvatske naive, poznati cijelom svijetu, bijahu četiri velika Ivana (Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković-Croata, Ivan Večenaj) i Mijo Kovačić. Cijela je Podravina proslikala, a slika i danas.

Sporenja oko, danas u nas, prezrene naive nisu nikada ništa dobro donijela Hrvatskoj: „Je li naiva vrhunska umjetnost, jesu li nemjerljivi rezultati velike petorice diljem svijeta samo sticaj okolnosti, ili je naiva samo kič“, mislim i uvjeren sam da su nepotrebna i nevažna pitanja. Siguran sam da je važnije pitanje: je li činjenica da likovni fenomen u jednoj anonimnoj regiji u Hrvatskoj, Podravini, u kojoj su nepismeni seljaci, umjesto da loču po seoskim birtijama, postali svjetsko likovno čudo koje traje i danas, (no u promijenjenim okolnostima), vrijedan divljenja i podrške? Da li činjenica da danas Hrvatska ne stvara veće naivne slikare od Generalića i Rabuzina, dovoljna da se obezvrijedi trud stotine seljaka koji danas radeći slike na staklu, profesionalno žive od slikarstva i još uvijek postižu najviše cijene? Jesu li ta njihova djela vrijedna za muzeje ili samo za zidove inozemnih intelektualaca sumnjiva ukusa, posve je drugorazredno pitanje. Pitanje svih pitanja jest: je li naiva dio hrvatskoga kulturnog identiteta, bez obzira na vrhunsku ili manje vrhunsku vrijednost?´Je li lepoglavska ili paška čipka vrhunska umjetnička vrijednost? Jesu li zagorske drvene igračke vrhunska umjetnička vrijednost? Nisu!! Pa ipak oni su nesumnjivi dio hrvatskoga kulturnog identiteta i svjetska nematerijalna baština pod zaštitom UNESCO-a.

Dokaza za svjetsku recepciju hrvatske izvorne umjetnosti ima i previše. Prije nekoliko desetaka godina iz Pariza su u Hlebine dolazili studenti likovne akademije i boravili pod šatorima u Hlebinama da osjete ono čime zrači naša izvorna umjetnost. Andre Breton je za Matiju Skurjenija napisao: «To je začarano slikarstvo!» Guseppe Ungaretti je, pregledavši Lackovićevu izložbu zapisao: «Hvala! Tvoje slike su mi pružile jedan od najvećih umjetničkih doživljaja u mojem životu!». Znameniti američki redatelj Woody Allen započinje svoje igrane filmove enterijerima u kojima je na zidu uvijek obješena slika Ivana Rabuzina ili nekog drugog hrvatskog naivnog majstora. Engleska princeza putovala je u malo prekodravsko selo Gola kako bi kupila sliku Ivana Večenaja. Yul Brinner i Sophia Loren imaju slike hrvatskih izvornih umjetnika u svojim domovima i boravili su među našim «naivcima», a Ivan Večenaj bio je Brinnerov gost u SAD.  Svečani zastor u poznatom japanskom kazalištu «Takarazuka» oslikao je naš Ivan Rabuzin.  Šest ulja na staklu Ivana Lackovića Croate nalaze se u najpoznatijem muzeju na svijetu – Vatikanskim muzejima. Vlasnici slika naših majstora su Bill Clinton, Madelaine  Albright, Jacques Chirac,Vaclav Havel, Princ Painer od Monaca i mnogi drugi. Najpoznatije ilustrirano  izdanje Biblije, izdano u Londonu, sadrži ilustraciju Ivana Večenaja «Četiri jahača apokalipse», među ostalim velikanima svijeta poput Picassa, Dalija, Kokoschke, itd. Poznata svjetska kompanija «Rosenthal» izradila je cijelu jednu seriju porculanske  galanterije, vrlo skupocijenu, po motivima Ivana Rabuzina koja se mogla nabaviti samo na najelitnijim mjestima u svijetu. Kod nas je znak Hrvatske turističke zajednice Rabuzinovo kompjuterizirano Sunce, hoteli po Istri i Dalmaciji imaju u foajeima velike freske Ivana Lackovića, u Zagrebu hotel «Sheraton» Rabuzinovu fresku, a pobjednik nogometnog kupa dobija kao nagradu pehar „Rabuzinovo sunce“. Tapiserije naših izvornih slikara nalaze se i po svijetu i kod nas u brojnim važnim javnim prostorima. Brojne hrvatske crkve opremljene su slikama najboljih hrvatskih izvornih umjetnika. Najljepši kazališni plakati, posebno za HNK u Zagrebu, su Lackovićevi. Na „Dubrovačkim ljetnim igrama“ 2003. godine, na izložbi u Palači Sponza, koju sam organizirao, a koju je posjetilo 100.000 stranih turista, među kojima je bio i izraelski i hrvatski Predsjednik Republike, bio je i poznati američki filmski glumac John Malkovich, koji je kupio sliku hlebinskog umjetnika Zvonka Sigetića. Zvijezda znamenite galerije „Hell und Hell“ u Münchenu bio je godinama naš naivni slikar Ivan Štefanek. Večenaj je izdao niz romana, a autor je i dijalektalnog rječnika. Rabuzin je pisao prozna djela pjesničkih pretenzija. Josip Pintarić Puco izdao je grafičku mapu sa svojim slikama, pjesmama i glazbom na  priloženom CD-u. Prema tome, velikani hrvatske izvorne umjetnosti iskušavali su se i u drugim medijima i obogatili našu kulturu višeslojno. Drveni „Vukovarski križ“, visok tri metra, koji je imao na sebi intarzirano 15 postaja Križnog puta, tj. 15 slika na staklu hrvatskih naivnih umjetnika, bio je najvrijedniji poklon koji je Hrvatska predala papi Ivanu Pavlu II. prigodom njegovog posjeta Hrvatskoj. Čak su i nepodravske tvrtke poput „Kraša“ plasirale bombonjere s motivima naive, kao što godinama postoji i Božićno pivo „Zagrebačke pivovare s motivima hrvatske izvorne umjetnosti. Početkom ožujka  ove godine bili su u Zagrebu, u posjetu mojoj tvrtki i Hrvatskoj, izraelski biznismeni predvođeni gosp. Danom Chillom, najpoznatijim galeristom na svijetu, kada se radi o svjetskoj naivnoj umjetnosti (izlaže najbolje naivne slikare svijeta iz 27 zemalja sa svih kontinenata), s galerijama u Tel-Avivu i New Yorku, koji želi da mu organiziramo veliku izložbu u njegovim galerijama, ali i da aktualizira ideju negdašnje poznate izraelske premijerke Golde Meir, da se na obalu Crvenog mora, u Akabskom zaljevu, na mitskom, biblijskom mjestu postavi 25 metara široka pleksiglas ploča s reprodukcijom slike na staklu hrvatskog naivnog majstora Ivana Večenaja „Mojsije na Crvenom moru“, koja bi trajno podsjećala na mjesto na kojem su Židovi izašli iz egipatskog ropstva preko Crvenoga mora u „obečanu zemlju“. Naša Biserka Zlatar trenutno radi velik broj slika na staklu, koje će biti ilustracije za zbirku suvremenih bajki koja čeka njezine slike da bi bila objavljena u Njemačkoj. Braći Đukin godišnje izdaju u Austriji kalendare s reprodukcijama njihovih slika, koji se distribuiraju po cijelom svijetu u nakladi od milijun i pol primjeraka.

Posve različito od nas ponašali su se drugi narodi. Austrijanci su, na primjer, bez obzira na činjenicu da su imali i velikih imena filozofije, glazbe, arhitekture, likovnosti, književnosti, postali u svijetu prepoznatljivi i najpoznatiji po obitelji Strauss i po bečkom valceru. Austrija je početkom XX. stoljeća ostvarila tako zvani “Bečki krug”, znanstveno-umjetnički projekt, koji je dao svjetski bitne rezultate i imena na područjima kao što su arhitektura, znanost, filozofija, slikarstvo, književnost itd. Otto Wagner, Adolf Loos, Karl Popper, Konrad Lorenz, Oskar Kokoschka, Gustav Klimt, Egon Schiele i drugi, doveli su Austriju toga doba u žarište znanstvenog i umjetničkog divljenja, pa ipak Austrija se nije bunila što ju je i u to vrijeme pa sve do danas pratio imidž bečkog valcera. Ne smeta ih što mnogi provincijalci smatraju glazbu u ¾ taktu manje vrijednom muzičkom formom, ne smeta ih što neki civilizaciju valcera nazivaju kič-civilizacijom. Stanley Kubrick u svojem kultnom filmu “Odiseja u svemiru” valcer tretira kao leit-motiv svemirskog reda. Valcer je u glavama mnogih filmofila postao simbolom božanskog sklada univerzuma.

"Na lijepom plavom Dunavu" je neformalna himna srednje Europe, a cijeli planet svake Nove godine, na velikoj svečanosti glazbe i cvijeća u Beču, uz televizor pleše u ¾ taktu.

Po čemu su Johann Strauss, otac i sin, i njihovi epigoni važniji za svjetsku umjetnost od, hrvatske izvorne umjetnosti, (primjerice naših Ivana Generalića, Ivana Rabuzina i Ivana Lackovića Croate), kada znamo da je naša trojka (i veći broj njihovih nasljednika) promijenila paradigmu likovne umjetnosti Europe 60-ih godina XX. stoljeća i ostavila otvorena vrata izvornoj, autohtonoj likovnoj figuraciji. Zar je važno što je u to doba glavna snaga Austrije bila građanska/malograđanska klasa, koja se valcerima zabavljala po mondenim salonima, a u nas i tada i sada glavna pokretačka snaga društva je seljačka mudrost i naivnost? Zato i nije čudo da je najjača politička snaga i tada, pa djelomice i danas Hrvatska SELJAČKA stranka. Zašto smo onda mi u Hrvatskoj toliki provincijalci pa se sramimo biti ponosni na hrvatsku izvornu likovnu umjetnost, koji mnogi nazivaju naivom. Cijeli svijet prepoznaje našu izvornu umjetnost kao najbolju na svijetu, a mi to ignoriramo. Tijekom proteklih 80 godina hrvatski i svjetski intelektualci ne samo da su pronosili njezinu slavu svijetom, nego su i bitno pridonijeli njezinom procvatu. Upoznati smo već s činjenicom da bez Krste Hegedušića ne bi bilo Ivana Generalića (a bez Ivana i svih ostalih), jer on ne samo da ga je otkrio i prvi mu pružio priliku javno izlagati, nego ga je naučio osnove zanata, zadao tehniku slikanja na staklu (koju je pronašao u zaboravljenom „goričnom slikarstvu glaža“) i dao mu «zemljašku» ideološku orijentaciju. Miroslav Krleža bio je inspiratorom Hegedušiću, tako da je kao intelektualna vertikala onog vremena odigrao i veću ulogu. Nakon Hegedušića i Krleže mnogi su intelektualci, poput Ljube Babića, odigrali presudnu ulogu u razvoju naše izvorne umjetnosti. Mića Bašičević bio je, nakon II. svjetskog rata, inspirator  nekim od najvećih djela Ivana Generalića i Ivana Rabuzina, ma da je nanio i najveću štetu istom pokretu. Mnogo su pridonijeli i Josip Depolo, Radoslav Putar,  Boris Kelemen, Božo Bek, Vladimir Maleković, Igor Zidić, Božo  Biškupić, Tonko Maroević, Grgo Gamulin, Vinko Zlamalik, Oto Bihalji-Merin,  Koviljka Smiljković, Bato Tomašević, Kosta Dimitrijević, Fadil Hadžić, Nikica Valentić, Gustav Krklec, Branko Ćopić, Dragutin Feletar, Milorad Kovačević, Božica Jelušić, Stanko Špoljarić i mnogi drugi.

Osim ovih i niza drugih hrvatskih intelektualaca, za inozemnu recepciju hrvatske naive, presudni su bili osim Sonje Barbieri, i  najveći intelektualci svijeta: Andre Breton, Louis Aragon, Salvador Dali, Pablo Picasso, Giuseppe Ungaretti, Giancarlo Vigorelli, Anatole Jakovsky, Mario de Micheli,  Cesare Zavatinni, Jean Pierre Bouvet, Marcel Arland, Max Fourny,  Woody Allen, Claudio Magris, Umberto Eco, Carlo Sgorlon i mnogi drugi.

Johanna Spyri (1827-1901), švicarska književnica napisala je nekada vrlo popularni roman za djecu «Heidi», koji i dandanas svojom nevinošću i naivnošću plijeni tehnikom zadojenu dječju maštu. Švicarci su u Alpama to planinsko selo u kojem se zbiva radnja, u kojem Heidi provodi s Peterom dio svog djetinjstva na idiličan način po šumama i usamljenim prostorima švicarskih Alpi, pretvorili u nacionalni park, turističku atrakciju, pa djeca i odrasli iz cijelog svijeta dolaze u to selo hodočasteći toj bajci u pohode. Ne iznenađuje da su najbrojniji posjetitelji Japanci, kao što ne iznenađuje da hrvatsku izvornu umjetnost najviše obožavaju Japanci, Nijemci. Talijani, Amerikanci i Francuzi. (dakle, visoko i pretjerano tehnicizirana društva). Mi još uvijek nemamo svoj „Naiveland“.

Josip Broz Tito dokazivao je Zapadu svoj liberalizam tržišnim odnosom prema jugoslavenskoj (hrvatskoj) naivi, dopuštao je da se naivci i svi oko njih na tržišni način obogate. Čak je i posjećivao Podravinu i velikane naive na njihovim imanjima i dijelio im odlikovanja. Nova Hrvatska s Franjom Tuđmanom dokazivala je svoj novi identitet podrškom hrvatskoj izvornoj umjetnosti.. Veliki majstori naive bili su HDZ-ovi zastupnici u Saboru, Tuđman je osnovao Hrvatski muzej naivne umjetnosti, moju monografiju „Čudo hrvatske naive“ proglasio je državnim protokolarnim poklonom, a najpoznatija galerija naive imala je u njegovo vrijeme povlašteno mjesto na glavnom hrvatskom trgu, Trgu bana Jelačića. I on i Mesić darivali su najpoznatije državnike svijeta slikama naive, a u svim našim veleposlanstvima po svijetu visile su i vise hrvatske naivne slike. Od 2000. godine naiva je umrla u javnosti, a intenzivno je živjela samo među samim slikarima i inozemnim ljubiteljima koji su je vjerno kupovali. No u svih 20 godina hrvatske samostalnosti ni jedan od povjesničara umjetnosti i likovnih teoretičara nije definirao hrvatsku izvornu (naivnu) umjetnost na neki suvisli način, pa zato se nikada o Generaliću, Rabuzinu, Lackoviću, Večenaju, Kovačiću, Nadi Švegović i Biserki Zlatar nije učilo u školama. Nije bila dio nastavnog programa ni u najnižim razredima osnovne škole, ni u najvišim srednje škole. Da ne govorimo o fakultetima. Naiva ne postoji više ni u križaljkama. Mogu mirno reći da je to logičan slijed za one koji ne vole ono što je htvatsko. I nije naiva jedino što je uništeno.

No postoji jedno veliko pitanje na koje ni ja, koji sam najbolji poznavatelj hrvatske naive, ne znam odgovor. A pitanje je prevažno! Je li moguće da danas u 21. stoljeću, u stoljeću globalnih komunikacija, 80 godina od nastanka naive i nekoliko decenija od njezine najveće slave, postoji u Podravini neotkriveni, genijalni slikar, koji nema ni hrvatsku ni svjetsku reputaciju, koji nema izložbi, koji živi običnim seljačkim životom, a slika već 60 godina i nitko od važnih čimbenika nije to primjetio? Moguće je, ali pitam se, i ne znam odgovor, kako je to moguće. Taj slikar koji danas ima 82 godine nije dobio priliku se dokazati, naslikao je preko 300 izuzetno vrijednih slika u duhu  krležijanske poetike i hegedušićevske programatske paradigme socijalne umjetnosti, ali  bez mogućnosti javne prezentacije, nije odolio pritisku svoje slikarske vokacije, pa je umjesto izložbi, ostvario svoj cilj predstavljanja nekih svojih djela javnosti na način da je fasadu svoje kuće i ostalih svojih izba, svoj seljački inventar, staju, dvorište, podrum oslikao i  odkipario svojim umjetničkim kistom i dlijetom. No na žalost u to zabačeno selo ne dolaze povjesničari umjetnosti ni trgovci umjetninama. Pa ga nitko nije otkrio. No to objašnjenje djeluje nevjerojatno, jer u doba kada su cijene naivaca bile i po nekoliko stotina tisuća maraka, pronicljivi srebroljupci pronašli bi i samog vraga. Mora postojati drugi razlog!

Moj prijatelj naivni slikar Zvonko Sigetić i ja ove smo zime iz sasvim drugih razloga zalutali u njegovo selo. Ja sam vozio, i u jednom trenutku Zvonko vikne: „Ratko, odmah stani!“ Ja stanem i začudim se njegovom zapovjednom tonu. On mi pokaže u daljini jednu neuglednu kuću koja je djelovala šareno. Kako malo slabije vidim, rekao sam Zvonku da se vjerojatno radi o kući u kojoj se proizvodi betonska galanterija,  znate one vrtne patuljke, labude, patkice i slično. I mi priđemo bliže i otkrije sam se jedan čudesni svijet krležijanskih prizora: galgi, popova, lopova, političara, vragova, bogova, ljudske nepravde kroz stoljeća. Zvonko mi kaže: „Pronađimo čovjeka koji je stvorio to čudo!“ I uđosmo u dvorište. Tri oštra psa lajala su na nas, no nismo se dali smesti. Na ulazu je pisalo“Psi su oštri, no čuvaj se ljudi!“ Znatiželja je bila prejaka. Dočekala nas je starija žena i obečala da će pozvati domaćina. Za nekoliko minuta pojavio se 82. godišnji slikar, koji nas je odveo u svoj stari, prašnjavi atelje u podrumu i pokazao nam hrpu od tristotinjak slika. Listao ih je kao knjigu, tako da smo tek na tren vidjeli što je na njima, jer je već slijedila peta, pa  deseta, pa stoiprva da tristota itd. Predstavili smo se i pitali kako to da nitko za njega i njegovo djelo ne zna. On nam reče da je u davna vremena kada je naiva još bila nepoznata bio kod njega jedino Lutajući reporter Gerhard Ledić. Bio, otišao i nikada se nije vratio. To mi je bilo sumnjivo. Poznavajući Gerharda Ledića i njegovu likovnu strast, znam da on ne bi bez razloga napustio talentiranog slikara. No tek tada nam, bojažljivo i sramežljivo, domaćin otkri još jednu svoju tajnu. On bijaše mladi domobran. I dospio je u Bleiburg i preživio na Križnom putu. I sada si ja pokušavam zamisliti poziciju Gerharda Ledića u ono rano boljševičko vrijeme, što bi se njemu dogodilo da je plasirao u javnost jednog slikara koji je bio u Bleiburgu  u vrijeme kada se o Bleiburgu nije smjelo ni znati da postoji. I koji slika antikomunističke slike po hrvatskim crkvama. Razumljivo, otišao je i nikada se nije vratio. Kada je devedesetih stvorena nova samostalna država Hrvatska, očito, za srebroljupce je već bilo prekasno za otkrivanje novih talenata. Jer zlatno vrijeme za naivu, po njiihovom mišljenju, već je bilo prošlo. A i žrtve Bleiburga, do dana današnjeg ostale su za neke sumnjive, nepoželjne priče, pa je naš iskonski, krležijanski pjesnik ljudske nepravde i seljačkih pravica, talentirani slikar, ostao do danas neotkriven javnosti. Lani su mu ipak u susjednom selu organizirali malu izložbu, ali su izabrali samo slike s kravicama i lijepom prirodom, a ne slike koje vape za pravdom. Ne slike na kojima su negativni simboli poput đavola, pretile gospode, ugnjetača puka i sličnih dobivali obličja Hitlera, Staljina, Tita, Rankovića, itd. Da se Krleža cijeli svoj život bavio samo „Baladama Petrice Kerempuha“ ne bi napisao toliko pjesama, obradio toliko tema, koliko ih je naš nepoznati slikar predstavio na briljantnim slikama nepravde koja se stoljećima čini seljacima.

Namjerno ne spominjem ime i prezime ovoga slikara, ni ime sela u kojem živi, niti jednu njegovu sliku, jer želim sam napraviti dugometražni dokumentarni film o njemu, o njegovim slikama i skulpturama, o njegovim uglazbljenim pjesmama i pučkim igrokazima, koji su se izgubili u bespućima povijesne zbiljnosti. A koje vrijedi pokušati iznijeti pred oko javnosti. U ovoj foto-reportaži ne predstavljam Vam ni njegove slike, nego samo fasade njegove kuće i okućnice te ilustracije iz podravskih crkava. Pokušat ću ga predstaviti na popularan način kao što sam prije tridesetak godina učinio u poznatom TV-dokumentarcu o nepoznatom Slavku Stolniku.

Pišem ovaj tekst iz dva razloga. Prvi je ljudski, humani, a drugi općedruštveni, domoljubni. Prvi razlog je skromna satisfakcija jednom starom majstoru, koji je zbog komunističkog režima ostao zakinut  cijelog života za priznanje svoga talenta. Znam da s 82 godie života ta zadovoljština stiže prekasno, ali će mu ipak uljepšati zadnje godine života. No drugi razlog može biti puno važniji.  U ovo vrijeme neposredno pred ulazak u Europsku uniju, kada moramo prije ulaska definirati svoj identitet, krajnje je vrijeme da neke institucije (a ne ja kao pojedinac, bez obzira na znanje i iskustvo) pokrenu proceduru za zaštitu hrvatske izvorne (naivne) umjetnosti na staklu kod UNESCO-a kao dijela svjetske kulturne baštine koja stiže iz Hrvatske kao dio njezina identiteta. Ako i to propustimo, onda je bolje da se ispuni kletva kralja Zvonimira i neka svaki odrasli Hrvat postane lakej stranim gospodarima i neka se poput imbecila u idućih 1.000 milenija u slobodno vrijeme igra po prašnjavim cestama „Lijepe naše“ crvenim drvenim konjićima prepunim cvjetića ili drvenim pticama koje klepeču žutim krilima, otežalim od plavih ružica iz Hrvatskog zagorja. I da zaboravimo da smo ikada bili Hrvati, ako svoje vrhunske autohtone vrijednosti nismo u stanju predstaviti svijetu kao svoj identitet. I ponositi se s njima bez obzira da li su „light“ umjetnost, laka umjetnost poput valcera obitelji Strauss ili teška umjetnost poput „Salome“ Richarda Straussa. Vremena se mijenjaju. Globalno zatopljenje može postati ledeno doba, a laka umjetnost može postati teška. Poput Johanna Straussa u svemirskim prostranstvima harmonije i ritma ili neotkrivenog seljaka-umjetnika-mudrijaša, oživljenog pola milenija nakon „Seljačke bune“, iz ove moje priče... Evo Vam anonimnog naivnog Michelangella u Podravini! Hoćete li ga prihvatiti ili odbaciti, vjerojatno ovisi kao i sve kod nas o gospodarsko-političko-interesnim opcijama. A Europa u maloj Hrvatskoj traži dio svoga identiteta u hrvatskoj izvornoj umjetnosti, kod nas prezrenoj zbog globalističkih provincijalnih pretenzija i imitacija. Ako ova foto-reportaža ne ugleda svjetlo dana, evo dokaza više!

ooooOOOOoooo

VESELKO TENŽERA:

FRANJO KLOPOTAN FASCINANTNOM SIGURNOŠĆU ISPUNJAVA NALOGE SNA

Gotovo svi  europski umjetnički pokreti, od romantizma do naših dana, pozivaju se na san i maštu. Drugim riječima, svi se naši projekti nade temelje na noćnim stranama bića, ali i stradaju na plićacima razuma: količina tih programa, naime, ispisuje i brojku neuspjeha. Robujući neposredno mogućem mi kao da ne čujemo Baudelairea koiji kaže da je moguće samo provincija istinitoga.

Evo jednoga slikara s gornjohrvatskih brežuljaka koji su rodili tolike sanjare, kako fascinantnom sigurnošću ispunjava naloge sna. Nisu to psihoanalitička čudovišta, ni bdjenje nad rijekama nesvjesnoga, nego zavičaj u čarobnoj kutiji sanjarenja, u kojoj su kazaljke vremena stale na brojkama djetinjstva. Franjo Klopotan, nesebični posjednik te camere obscure, prenosi slike iz njezine otajstvene utrobe na platno ili staklo,  gdje ih svjetlost daruje bojama mašte. Od tuda na njima "Izrazito kazališni raspored simbola", kako je primijetio dr. Petar Selem, uspoređujući ih sa fantastikom u dramama  Fernanda Arrabala. I doista, Klopotanova pozornica djetinjstva, s bestijarijem koji pomiruje bajku i stvarnost, uvijek je bitno drama, zakočena negdje prije konflikta i pretvorena u opći happy end prirode i čovjeka.

Tu i životinje sanjare, obestvarene lebdenjem, zatečene u nekom općem praštanju, kao na nekoj imaginarnoj misi mašte, gdje je zlo  zauvijek nestalo, čime je i sve živo oslobođeno okova zemlje i prepušteno visinama.

Preciznost crteža (iza koje stoji i iskustvo retušera) Klopotanovim slikama daje  čvrstinu stvarnosti, a irealne boje optiku bajke.

Crtež uopćava zavičajni krajolik, pretvarajući ga u pozornicu sanjarenja, a mašta ispisuje scenarij fantastičnoga, u kojemu životinje, oslobođene snovitih simbola, vraćaju dobrotu postojanja, koja bi i tako trebala pripadati svemu živome.

U tijekovima hrvatske naive, čiji odjeci na žalost počinju zaglušivati izvore, Franjo Klopotan je posve svoj, jedan od predvodnika prijelaza naive u fantastiku. Svaka njegova izložba, osobito u Hrvatskoj gdje smo ih malo vidjeli, stoga je događaj vrijedan pozornosti, ne samo za naše slikarstvo, nego i za našu kulturu uopće. Njegovo slikarstvo nikada nije ni napuštalo zavičaj a sad je na nama da mu damo i zavičajnost hrvatskog slikarstva.

BORO PAVLOVIĆ:

ZANIMA GA HUMOR VRAPCA I MAČKE, BRBLJAVOST ČAVKE I GRAKTANJE VRANA, RAST CRNOG STABLA SAMOĆE I KLOKOT STAROG MLINA NAŠIH DANA

Franju Klopotana pritištu oblaci nakupljeni za djetinjstva, tuga mu se nadnijela na oči, muče ga tjeskobe i čemer, - ali ga vedri ljepota divnog zavičaja i mudrost sunca iz kojeg raste trava i zastava. Zanima ga humor vrapca i mačke, brbljavost čavki i graktanje vrana, rast crnog stabla samoće i klokot starog mlina naših dana, ipak se okreće, okreće, jesen, ljeto, pa zima sa snijegovima, pa proljeće.

U Presečnu, gdje Bednja presijeca prapovijesnu jantarsku staz, ispod Rabuzinova Ključa - naći ćete ključ i za razumijevanje za ovu umjetnost naše "L'ecole de Zagorje", koja je poput "L'ecole de Hlebine" i poput zagrebačke "L'ecolede petrinjska i Trešnjevka et Vodovodna", dakako samo poštapalica i strašilo za ktitiku i likovnu politiku, jedna od stvarno pravih "pučkih škola", dakako u prenesenom značenju. - Svaki koji je svršio školu života - zrio je da sudi o tom.

Klopotan je, dakle, tu: evo ga. Pridružuje nam se još jedan dokaz za hipotezu toliku jednostavnu da se lako pamti, a teško prihvati, jer je posve točna kao slogan: ARS - NATURAE PARS. Iliti: Vječnost samonikle umjetnosti!!!

JOSIP DEPOLO:

EVO SLIKARA!!!

Nije bez razloga Veselko Tenžera Franju Klopotana nazvao «jednim od  predvodnika  prijelaza naive u fantastiku», premda je znao da je proces tog  «prijelaza» započeo  mnogo prije Klopotana «Sprevodom Štefa Halečeka» Ivana Generalića daleke tridesetičetvrte, znači na samom izvoru hrvatske naivne umjetnosti. Tenžera, dakle, daje Klopotanu ovu predvodničku ulogu post festum, pola stoljeća poslije. Dublje razloge za ovu postdataciju i nepotrebno je posebno istraživati: veliki je kritičar u Klopotanovom djelu prepoznao «projekt» u kojem se potvrđuje «noćna strana (njegova) bića», pjesnika u čijem se djelu  «fascinantnom sigurnošću iospunjava nalog sna», drugim riječima on u Klopotanu prepoznaje izvornog nadrealista koji će dosljedno i u potpunosti uvesti snovitost u hrvatsku naivu. Onaj koji je poznavao Tenžeru  morao je znati kako je ovaj britki i beskompromisni kritičar rijetko i suzdržano davao priznanja, «grčevito stisnutih vilica», kako se govorilo. 

Možda bi ovu Tenžerinu  nadrealističnu odrednicu Klopotanova slikarstva trebalo neprekidno vezivati uz izvornost na temeljima koje, zapravo, čvrsto počiva fantastika ovog poetičnog slikara izt Presečnog. U svojem se nadrealizmu Klopotan  bitno ne odvaja os općih premisa «paranoične metode» koju je formulirao Dali, ali se njegova snovita priviđenja ipak ne oslanjaju na (danas) povijesnu formulu Bretonova discipulusa, njegov nadrealizam nije knjiški i ne oslanja se na uzore, pogotovo nije «racionalno konstruiran». Korijenje Klopotanova nadrealizma treba  tražiti duboko  u slikarevu Presečnu – on raste iz one iste zemlje iz koje je rastao i verizam podravskih naivaca, «zagnojen» je pučkom fantastikom iz istih izvora, a ipak nema ničeg zajedničkog s nadrealizmom podravskih majstora, kao ni s onim sofisticiranoga pariškoga kruga. 

Po čemu je, dakle, Klopotanov nadrealizam tako osoban i izvoran?  Očito po  osobnoj ikonografiji  i oznakama karakterističnima  za slikarevo Presečno. Klopotan ne postiže onaj «epotirajući šok» preko bizarnog i nepredvidljivog susreta dvaju «nespojivih i suprotstavljenih predmeta» prenesenih iz skladišta paranoje u kojem su se «snabdjevali»  nadrealistički slikari. Njegova je nestvarnost stvarna po onoj formuli u dječjem svijetu u kojem su uklonjene sve granice između stvarnosti i nestvarnosti:  sve na isti način i istodobno može biti i stvarno i nestvarno. Za «meke strukture» svojega zagorskog ambijenta Klopotan traži odgovarajuću  metaforu, lirsku i tipično zagorsku, s prepoznatljivim posrednicima između zagorskoga sna i zagorske jave. Za ovoga slikara java nije apokaliptična slika naše civilizacije, a posrednici između snovitosti i stvarnosti nisu ukleti pjesnici: Klopotanov je san rustična idila, a posrednik između nje i i sna u ovoj zagorskoj  Asrkadiji može biti samo – pjesnik. Katkad pjesnik prebire po žicama lutnje Petrice Kerempuha, a ponekad traži melodioznost zagorskog pejzaža u lirskoj sordini. Iza pjesnikove lamentacije ili lirskog zanosa uvijek se krije ista melankolija, ista bolna tranjivost, jer pjesma može biti samo otvorena rana ili zaliječeni ožiljak. 

Koji se to zagorski znak javlja u Klopotanovim slikama? Očito to nisu  znakovi slikara podravskoga kruga: dok se na pr. u djelima podravskih slikara pijetao pojavljuje kao neka vrsta logotipa Podravine, u Klopotanovu je djelu pijetao tek slučajni statist, rijedak epizodist. Protagonist Klopotanovih slika jest – puran, nosilac raskošne i uočljive ljepote, on je simbol agresivne muškosti, a u toj je svojoj muškosti ipak apartniji, reprezentativniji i raskošnije odjeven od svojega kolege pijetla u istome dvorištu. U svakom je slučaju suzdržljiviji i indiferentniji od pijetla spram nezasitne erotike. Podjednako su u Klopotanovu slikarstvu znakovite ptice, bizarne i maštovite u edenskoj preobrazbi, zatim kukci kakve ne ćemo nači u zoološkim knjigama, leptiri, čvorci, opora tijela seoskih ljepotica, kolijevke, ukratko sve ono što je ostalo zatvoreno i zaboravljeno u «čudesnoj škrinji vlastita djetinjstva». «Zanima ga», piše Boro Pavlović, «humor vrapca i mačke, brbljavost čavki i graktanje  gavranova» i sve to, očito, nije pijev u falsetu nekoga nedarovitoga pjesnika, nego opori pijev pučkih fantazmagorija koji progovaraju iz dubine Klopotanova pjesničkog bića. Mi zaista u ovoj rustikalnoj Klopotanovoj partituri prepoznajemo notni sustav naših snova, podjednako febrilnih, kao i onih blagih, osvjetljenih srećom postojanja i ljudske zbilje. Dakako, za bojovnike otvrdnule u avangardnim bitkama, sve će to biti «bljutava i sladunjava romantika», recidiv jedne prošlosti «nedostojne čovjeka naših dana», bit će to za njih «antipovijesno», «recidiv pompijerizma», ali što može znati Eskim o zagorskoj cvjetnoj gredici pred hižom? Mogu li za stanovnika Antarktike ovi zeleni bregovi ukliješteni među vodama kao dragulj u prstenu, ove čizme u snijegu ispunjene potočnicama, ove tropske ptice i kolijevke s proljetnim  krajolicima biti drugo osim fatamorgane u pustinji? Nije li to za njih nerealnost, strana racionalizmu i pragmatizmu naše civilizacije, a time automatski i antipovijesna pozicija? 

JOSIP PINTARIĆ PUCO rođen je 19. ožujka 1927. godine u Novoj Gradiški.  Izlaže od 1963. godine na kolektivnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i najpoznatijim galerijama svijeta.  Slikanjem se počeo baviti u ranoj mladosti, u tijeku školovanja. Od 1960. godine otpočinje sa slikanjem na staklu, a od 1962. godine koristi se uljanim bojama. Od prve izložbe u Novoj Gradiški 1963. godine redaju se izložbe u Vukovaru i Vinkovcima do izložbe u Galeriji naivne umjetnosti u Zagrebu 1971. godine, koja Pintariću daje dodatni poticaj i nadahnuće za osebujnost koju postiže u naivnoj umjetnosti. O tome najbolje govore kritike vrsnih poznavatelja te vrste umjetnosti. Pintarić, uz brojne izložbe u Hrvatskoj i gradovima bivše Jugoslavije, izlaže u svjetskim metropolama i brojnim gradovima diljem svijeta: Milanu, Beču, Münchenu, Bernu, Genevi, New Yorku, Chicagu, Victoriji u Australiji i u Japanu. Nezaobilazan dio Pintarićevog života je i glazba koja se isprepliće sa slikarstvom i svakodnevnim životom. Nedavno je izašla knjiga njegovih stihova, nota, crteža zajedno s CD-om na kojem sam izvodi svoje šansone. Autor je niza pjesama koje se najčešće izvode na festivalu «Zlatne žice». Neke su poprimile obilježja starogradskih pjesama. Novogradiščanima je najdraža «Ulicama Gradiške Nove», svojevrsna gradska himna. Josip Pintarić Puco nagrađivan je brojnim priznanjima, a najnovija je NAGRADA GRADA NOVE GRADIŠKE za 2005. godinu. Najviše gradsko priznanje dodijeljeno mu je za životno djelo na području likovne i glazbene umjetnosti te za promicanje grada Nova Gradiška izvan granica Republike Hrvatske.

Vladimir Maleković:
ŽIVOT VJEČNIH ISTINA

Već u najranijim Pintarićevim slikama, koje smo vidjeli 1964. godine na njegovoj izložbi  u Galeriji umjetnina u Vukovaru, prevladavala je duboka, životna silovitost sadržaja što ga je umjetnik realizirao još nezrelom manuelnom tehnikom. Pintarić je sam, imao takav život koji je vođen dubokim nagnućima prema vrijednostima rada, iskrenosti i vječitih istina. On kistom obnavlja od narodne mudrosti preuzetu izreku i osvjetljava njezinu moralnu pouku. Otuda veliko značenje metafore u Pintarićevim sižeima; njegova umjetnost slijedi duh priče koja se ispreda i širi oko seoskih zborišta, a koja govori o važnim stvarima života i smrti. Djetinjstvo nije Pintarića zaštitilo od grubih riječi i čina, od okrutnosti što se protezala svuda po njegovoj zemlji. Zato on uvijek ima povjerenja i sućuti za nesretne i uvrijeđene; daje im u svojim slikama jasno osjećanje samilosti. On se udubljuje u povijest njihovih duša što nose maske strašila.

Vladimir Maleković:
TAJNA SAKRIVENA IZMEĐU SJEMENA I PLODA 

Cijeli je pejzaž kao nepregledna harfa: vjetar tu podiže iz zelenog mora ravnice protuberance orkana nabreklog od vlage što povija pred sobom bodljikavo grmlje; grane preskakuju vlastita stabla kao žuboreći vodoskok zelen od mladog lišća. I tako «mudrost dana poprima oblik lijepog stabla» rekao bi Saint-John Perce. Basnoslovno bogatstvo zemlje navire iz vječnih izvora. Pintarić zna da je sva njena tajna sakrivena između sjemena i ploda. I zato on strpljivo i svuda po poljima sije i njeguje stabljike uzbibane trave rukama čiste prostodušnosti. Sve je to neizbrojivo bilje uređeno na njegovim slikama divovskim češljem ritmičke sheme kretanja prostora. Zahvaljujući upravo prednostima visokog osobnog stila, Josip Pintarić uspjeva pjesnički srediti svako nadahnuće: sada pozlaćeno večernje nebo, a onda opet jednom ekspresiju neočekivane zore koja se  pomalja u kuljajućim oblacima.  

Vladimir Maleković:
ČOVJEK IZ ZEMLJE S ADAMOVIM MANAMA

Pintarić od zemlje oblikuje lice čovjeka, i on ima Adamove mane: sav je od krvi i strasti. U njegovom srcu mora da ima gorčine koja dolazi od umora što se rađa  u sustavu s ljudima što nisu sadjelani na priliku ljudsku, što zamaraju vrijeme na putovanjima, posijelima, svadbama ili proštenjima. U flori on otkriva svu onu ljepotu kojom čovjek nije obdaren. Pintarićeva je «šuma puna cvijeća», u prirodi on pronalazi «zeleni raj». U pozadini  okrutnih prizora bekrijanja, seoskih kavgi i svatovskih rastanaka raste čudesno bilje od kojeg slikar stvara goblensku raskoš krajolika. I dok je Pintarićev izbor tema i predmeta u genre_prizorima osvjedočeno realističan i zemaljski, u pejzažima on plovi iznad zemlje brodom koji se ljulja u oblacima. Polja se razmiču pred čežnjom za daljinama. Ponad brežuljaka kovrčaju se plavokosi dimovi močvarnih svitanja lebdeći nad sumpornomrkim nebosklonima Slavonije 

Dionizije Švegalj:
SLIKAR KOJI POŠTUJE PEJZAŽ KAO TRAJNOST,
  A ČOVJEKA KAO PROLAZNOST

Problem odnosa priroda –umjetnost, rođen  prestankom doslovnog vjerovanja u objektivnu stvarnost i umjetnost kao vjernu reprodukciju prirode, u Pintarićevu slikarstvu ima svoju prisutnost  u dodiru s bizarnim kolorizmom bilja, s nesvakidašnjosti flore, koja dušu slikarevu čini čudovišnom i omogućuje mu da projektira ono što vidi u sebi. Šume i polja, livade i pašnjaci, tipične žuto zelene, modre i riđe površine slavonske ravnice bujaju od pritajenih zelenih želja u tolikoj mjeri da listovi i stabljike plove u prostore i nastanjuju zemlju. Ovo halucinantno značenje flore kao put sirovoj umjetnosti koja poštuje pejzaž kao trajnost, a čovjeka kao prolaznost, najuočljivije je u njegovim «Žitima u šljivicima», u «Šumi punoj cvijeća» s drvokradicom kao protutežom, u «Borbi  ptica na stablu», u «Travama», a u «Did Martina snu» i u «Gljivarima»  proširuje se taj lijepi osjećaj za maštovit kolorit. Pintarićev «Čajo» na jednom kraju te umjetnosti baš kao i «Konjari koji jedu mladi kukuruz» na drugom kraju otkrivaju umjetnost u kojoj se jedino ispoljava funkcija invencije kolorizma, s nastojanjima da se ta boja ili još bolje bogatstvo boja utka u prelive naših sutona i lica naših ljudi.

Bogdan Mesinger:
ON NE SLIKA ŽIVOT,  NEGO ISKONSKE SILE ŽIVOTA

Josip Pintarić Puco već dugo nije samo jedno ime u sve širim likovnim prostorima naše naive, jer to ime danas označava jedan specifičan svijet, koji ima svoje pejzaže, svoju faunu i floru, svooju tipologiju ljudi u kojima se praiskonsko i elementarno prelijeva u stvarnost sadašnjeg, a ta sadašnjost ispričana kistom, rastvorila je, neprimjetno opnu realnog i trenutnog, te mit, mašta i istina stvaraju nove zakone postojanja. On ne promatra površinu stvari, ni površinu zbivanja. On nije ni registrator žovota ni njegov narativni pripovijedač. Slikajući, on promatra duhom koliko i okom. Možda i više duhom. I tako – on prodire i ponire.  Ne slika toliko život, koliko sile života, nepresušnu i neiscrpivu snagu života, koja kola kroz žile bilja i žile ljudi. U fantazmagoričnoj prirodi u kojoj drveće i cvijeće, grmlje i šiblje rastu iz mašte koliko i iz tla, on stvara ornamente pomalo fantastičnog raslinja, u bojama mekim, okerastim, protoplazmičnim, okupljaju se ljudi u svojim malim kermesima, violinskim i vinskim, uz pjesmu i šalu, uz žeđu i sitost, uz kruh i vino u obilju života i obilju duha, elementarni, nepokorni, bučni i iskonski. Robusna su im tijela, gotovo nezgrapna od snage, slična snazi zemlje koja se zgusnula u njima. Čvornovite su im ruke, poput korijenja koje se presvuklo mišićima i kožom, te su šake jake kao maljevi i tako žive da svojim pokretima govore o čovjeku koliko i lice – samo na drugi, na svoj način. Te šake pričaju, buntovno i samosvjesno pjevaju  uzdignute u zrak, hvataju predmete koji se drobe u njihovu stisku, ili se smiruju sklopljene ili opuštene u privremenom snu. Koji god predmet dohvatile – violinu ili bocu, čašu ili krčag, dohvatile su sam život, te tako predmeti dobivaju donekle simbolično značenje. Laka predimenzioniranost ističe tu simboličnost, koja je često dvostruka: govori o čovjeku i u jednom širem značenju, o životu koji je sazdan od snage i obilja. A lica su izbrazdana životom, orana vjetrom i vremenom, rovašena godinama i iskustvom, očvrsla i dorečena. Svaki je čovjek ličnost, u širokom krugu Pintarićeve tipologije seljaka – on je elementaran, čvrst, srastao sa zemljom, radostan i snažan, i neporecivo svoj.  Izvoran kao i svijet u kojem nam ga Pintarić daje.  

Vladimir Maleković:
DUŠA JEDNOG NARODA KOVITLA KRAJOLICIMA

I zemlja ima, kao i čovjek svoju priču. Ona se u djelima nastalim poslije 1964., prostire preko njegovih platna kao čudesni ornament povijesti, zrela i žuta poput pergamenta. Duša jednog naroda kovitla se u tim krajolicima, u olujama nimbusa. Pintarić pejzažu ne postavlja granice; golemi val pašnjaka ili sjenokoša zamire negdje izvan rubova slike. Tek su oblaci mjera beskraja. U tom prostiranju  po prostoru sadržan je nagon  lutanja seljaka za plodnom zemljom ili seobe pastira za ispašom. Ne prodire umjetnik u dubinu samo imaginacijom nego i reljefom. Tu su u igri blagodati njegovog pravog znanja i zanimanja: drvorezbarstva. A potom dolazi: Svjetlost. Ona se rađa u tamnim ponorima pejzaža gdje se nebo i zemlja spajaju u prapočetnoj vatri, ona iluminira korita rijeka i vodu nebesa. U tom grandioznom, baroknom, iluzionističkom prizoru klicanja krvi prirode Pintarić postiže ono najbajoslovnije u svome slikarstvu koje je, inače, utemeljeno u tradiciji grubog pučkog realizma. Suzdržaniji je kod slika stvari koje još nose mirise ljudskog duha na sebi: teške ruke sklopljene na molitvu ili pak zgrčene nad plodinom, srpove ili trnokope, taljige u glibu ili ljudske spodobe. 

Zvonko Maković:
SVE IDE U PRILOG NJEMU: NJEGOVOJ PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI

Treba napomenuti još nešto: izvježbanošću  u crtanju i sigurnošću kojom Josip Pintarić rješava kromatske odnose na slici on potvrđuje zrelost svoga rada, zrelost koja se može zasnivati samo na naporu i sistematskom vježbanju. Naravno, sve ide u prilog njemu: jednako njegovoj prošlosti i budućnosti.  

Anatole Jakovsky:
NIKOLA LEPORTINOV ŠIRI HORIZONTE NAIVE

NIKOLA VEČENAJ LEPORTINOV širi horizonte "naive", te u ovaj likovni smjer uspješno uvodi zanimljiiva pitanja. Ta su pitanja, možemo kazati, egzistencijalne prirode, od bitne važnosti za život seljaka i svakoga čovjeka. Leportinov dijeli tematski svoje slike u tri kategorije: Svakodnevica, Religija i Filozofija.

Grgo Gamulin:
NIKOLA LEPORTINOV: CRVENI SIMBOLI S TRNJEM

Do dana današnjeg NIKOLA LEPORTINOV je sačuvao svoj moral pravog naivca koji je u tom pogledu zaista netaknut. Na izložbi "Naivni 73" on je izložio "priču" koja se razlikuje od skorašnje podravske povijesti ("Sluge Sv. Đurđa") i na "Hlebinskoj jeseni 73"  jedno drugo drvo s ljudskim konturama obojeno agresivno crvenom bojom ("Hrast" iz 1973.) kao i "Splav na Dravi" - jednostavnu scenu iz seljačkog života, pa nam se, možda, upravo zbog toga čini  kao svjedočanstvo intimnog smirenja slikara, iako i ovdje registar boja koji je težak i dramatičan izražava stalno njegov tragični koncept života. Bez sumnje  slikarska dramatika doživljaja Nikole Leportinova na ove dvije izložbe (preko registra boja u kome crveno dovodi do krajnje napetosti) dostiže potpuno novo uvjerenje i novi poticaj. (...) Ne sjećamo se ni jedne njegove slike koja je dovedena do potpune vedrine, a tek sada (nakon 1970.), on je dao izvjesnu konzistenciju svojoj slikarskoj viziji, te sklad između vlastitih intencija i izražajnih elemenata  od kojih se sastoje većinom od drveća i izvjesne "flore" u kojoj dominira trnje. Za to imamo primjer na slici "Drvosječe" iz 1970. izraženoj između anegdote i izvjesnog "realističnog simbolizma". Drveće tada poprima antropomorfne oblike i uloge, kao i "Na mojoj Dravi", gdje je drvo simbol prokletstva: poplava, koju su toliko slikali svi Podravci, ovdje se razlikuje po drugim naracijama iste teme. Svakako, i on zna slikati podravsku zimu u "Jesmo li ili nismo ljudi", a podravska shema se prepoznaje i u "Svimsvetima", gdje u tamnom sumraku gore svijeće na grobovima nad kojima se nadvija čudno drvo. I čak kada slika nevinu mrtvu prirodu ("Vaza u vrtu"), on je kiti trnjem i postavlja unutar jednog enigmatskog pejzaža, kao da je i sam tamo posijao vlastite tmurne misli.  "To što ne mogu razumijeti jeste kako netko može ne misliti ninašto", izjavio je jednom Leportinov.

Prof. Marijan Špoljar:
NIKOLA LEPORTINOV: ISPRAVNOST SLIKARSKOG PUTA

Leportinov se odlikuje razrađenim sistemom, likovnim i misaonim. Stoga slika pojedinačno govori tek u sazvučju s drugima, oblikujući opus jednog definiranog slikarstva. Utoliko o tragalačkiom momentima govorimo tek unutar te promišljene, definirane, usvojene "filozofije svakodnevice".

Upravo u tom zaokruženju jasne likovne ideje naslućujemo bitnu vrijednosnu odrednicu. Leportinov je liričnosti, pastorali, ispraznoj patetici i prenaglašenoj simbolici slikarstva hlebinskog kruga pružio mogućnost mjere. On je u većini svojih djela našao stabilitet u odnosu između imaginacije i forme. Dokazujući na tako skliskom području  svu mjeru stvaralačke snage i invencije on nas istovremeno uvjerava da jedino od tog momenta zavisi ispravnost slikarskog puta.

Vladimir Milak:
NIKOLA LEPORTINOV: BEZDIMENZIONALNA, IZVANVREMENSKA, SVELJUDSKA UMJETNOST

Slikar preobličava pojedine ljude i pojedine sudbine, društvo,žovot i smrt i tako stvara bezdimenzionalnu, izvanvremensku, sveljudsku umjetnost, bez obzira na milje u kojem je nastala. Turobne boje njegove prve faze sve više zamjenjuje intenzivno crvenilo, boje krvi, života i smrti, između koje se gotovo diskretno mješaju ostale boje, škrto, ali pune značenja u odnosu na postavljeni cilj onoga što je prikazano.

U Gottingenu, ovih dana moći će se vidjeti u Junges Theatru  (od 7. X. do 23. X. 1974.) djela jednog od najmarkantnijih slikara jugoslavenske naive . Radi se o NIKOLI LEPORTINOVU (godišta 1935.) koji se sa svojim slikarstvom na staklu, u zadnje dvije do tzri godine probio poput komete u prvu garnituru jugoslavenskih naivaca.

Vladimir Maleković:
NIKOLA LEPORTINOV: FANTASTIČNE SINTEZE ZAPAŽENOG I ZAMIŠLJENOG

Stojeći svojevremeno pred slikama Nikole Leportinova dobar poznavalac njegova stvaraleštva Vladimir Miljak je zapisao: "Istovremeno je to zagonetanje i šifriranje nama fobro poznatih fenomena, kao i njihovo pomicanje i odvajanje od izvora...".

U dodiru s i z v o r i i m a   - a to je tradicija hlebinske predratne seljačke slikarske "škole" - Leportinov prepoznaje suštinski, hegedušićevski kod: kritički odnos prema zbilji koji u izražaju emociju boji ironijom ili sarkazmom. Odmičućo se od izvora prema vizonarnom ilio fantastičnom Nikola Leportinov u "Bajci nalazi istinu i stvarnost"., kako je to napisao jedan njemački kritičar.

R e a l i z a m   d e t a lj a ne narušava u Leportinovljevim slikama f a n t a s t i č n o s t  c j e l i n e. U tome  je, možda,  osnovica Nikoline
S i n t e z e   z a p a ž e n o g   i   z a m i š lj e n o g. Tome služe i sve prednosti njegove tehnike, ali i jedna pjesnička odlika: imaginacija prostora. Večer je pravo doba za slikara Leportinova. Vjetroviti zalazi sunca nadsvođuju sve ljudsko i vremenito na Leportinovljevim slikama grinvaldovske vizije. Oblaci zrcale umirujuću svjetlost, apokaliptički nebosklon. Pa ako zaboravite  slikareve "priče" i "poruke" zapamtite od ovih slika ono plamteće ili već pregorjelo crvenilo koje i najdramatičnije "događaje" boji zvukovima tišine pa se čini da Podravina plovi u sutonskom akvariju.

ooooOOOOoooo

Prof. dr. Antun Karaman:

BISERKA ZLATAR - ŽIVA GRANA NA STAROM HLEBINSKOM STABLU

Jedna od onih koja je dala veliki prilog u tom smislu i čije je slikarsko očitovanje možda više od drugih doprinijelo širenju granica stilskog je Biserka Zlatar. Ova mlada umjetnica, čiju je pojavu Vladimir Maleković identificirao kao “živu granu na starome hlebinskom stablu” na vrlo osoban način obnavlja sokove i stvara nove izboje u razgranatoj krošnji već gotovo iscrpljene hlebinske manire. Kako? Na koji način? Tako što, dok velika većina njenih sudrugova u avanturi izvornog slikarstva, još uvijek teži očuđavanju kozmogonije seoskog života i ambijenta, ona poetski uranja u intimu vlastitosti koja je, iako slikarica živi u ruralnom okruženju, potpuno odmaknuta od arkadije ruralnog – obojena je građanskim štihom i posvećena raščlambi emotivnih situacija i stanja pri čemu nostalgično prisjećanje na djetinjstvo i na ljepotu malih dragih stvari koje život čine ljudskijim i punim imaju presudnu važnost i značenje.

Njezin doprinos fenomenu izvornog slikarstva nije ostao nezamijećen ni od strane široke publike niti od likovne kritike. Komentirajući autoričine slikarske domašaje u tekstovima za monografsku ediciju koja se upravo priprema za tisak Stanko Špoljarić i Vladimir Maleković, svaki na svoj način, visoko pozitivno ocjenjuju učinak njenog likovnog diskursa. Prvi opsežnim nadahnutim esejom sačinjenim od 16 stavaka kojim prati ne vremenske etape i elemente razvoja stila nego mnogoznačnu optiku slikaričina makro i mikrokozma, drugi pak lucidnim sažetim osvrtom, pod naslovom “Blaga zamišljenost između zbilje i sna”, duboko zadire u poetsku i morfološku bit slikaričinog poimanja i raščlambe svijeta.

Za razliku od većine svojih slikarskih sudrugova koji su još uvijek pod dojmom slikarskih fantazija Breughela, Boscha ili Grunewalda, Altdorfera i drugih, Biserka Zlatar likovno meditira prisjećajući se romana “Put k Svanu” i “U potrazi za izgubljenim vremenom”, te slika George de la Toura, Baugina, Baschenisa ili baroknih nizozemskih specijalista za slikanje mrtvih priroda, pa u njenom slikarskom idiolektu dominiraju proustovska atmosfera i odjeci bachelardovske sentimentalnosti. Vidljivo je to iz svakog detalja koji umjetnica dodiruje. Stoga svježe i usahlo cvijeće, stare knjige, figure konja, lutke ljudi, pajaca i klaunova, živi mačići, lutke životinja, glazbala, biserje, tihi interijeri, krajolici viđeni kroz zatvorene prozore soba i drugi motivi sljubljeni u atmosferi prisne prostodušne blagosti i zagrljeni stišanim, difuznim, metavremenskim svjetlom – sve od reda detalji realnosti koju vrijeme zatire – ovdje žive dihotomnim životom: oni su simboli ugodnih trenutaka autoričinog vlastitog života koje ona pod svaku cijenu želi zadržati u sjećanju; ujedno oni su i metaforični znakovi općenitih ljudskih stanja i situacija uvjetovanih vrtuljkom prolaznosti.

Udivljenošću u motiviku koju vrlo precizno i uvjerljivo slika Biserka Zlatar konstruirane scene promiče u mikrokozme čudesne empatije i pouzdana utočišta duha spremna za prihvaćanje svih koji u njihovoj tišini požele naći blagi spokoj i obnoviti snagu za svakodnevne izazove. Ovakvim slikarskim stavom slikarica je podigla ograde prema vanjskom svijetu i stvorila zasanjane prostore unutar kojih je sve tiho, bideramjerski bezazleno, natopljeno osjećajima i sjećanjem te stvarnom i pritajenom ljepotom, čime je, široko razmaknuvši okvirne granice svijeta naive, istog obogatila čuvstvima i temporalnošću koje taj svijet ranije u toj mjeri nije poznavao.

Slikarstvo Biserke Zlatar je ovako pozitivne osvrte neprijeporno zaslužilo, a izdavanjem ove monografije ono će svoje već dugo postojanje okruniti knjigom koju je zasigurno i ranije trebalo napisati.

Mr. sc. Enes Quien:

ZEMALJSKA ASTRALNOST SLIKARSTVA BISERKE ZLATAR

Svoju snagu ovo slikarstvo, zaokruženo sada u skladnu, jednostavnu i nepretencioznu knjišku cjelinu, duguje rubnoj granici koketiranja univerzalnog i intimističkog, ne bježeći od bilježenja stvarnosno činjeničnog. S pravom Špoljarić zaključuje kako se “djelo Biserke Zlatar ne može nikako svesti pod pojam naive. Izašlo je iz takva kruga, sačuvalo i veze s “korijenima”, ali prvenstveno korespondira s nekim poetikama akademske umjetnosti”…” Biserka Zlatar suvremena je slikarica…”….”Bez zamora, jer i djela nedavno nastala, romantična su i snažna, s nekom zemaljskom astralnošću gdje se vrhunskom likovnom dikcijom ikonografija ljepote prevodi u doživljaj i događaj. A takav je izričaj u heterogenosti suvremene umjetnosti i važan i potreban”.

Ovom je knjigom zaokružen zanimljiv opus unutar hrvatskoga suvremenog slikarstva, temeljenoga na tradicionalnim vrijednostima slike. Svim gore navedenim razlozima, vjerujem da se radi o vrijednoj monografiji, koja će oplemeniti hrvatski kulturni prostor, te je stoga preporučujem za tiskanje i objavljivanje.

Vladimir MALEKOVIĆ: 

DUGO SMO ČEKALI, ALI SMO DOČEKALI BISERKU ZLATAR 

Sedamdesetih godina XX. stoljeća Biserka Zlatar ostvaruje jednu od najosebujnijih sinteza formalnih iskustava podravskog slikarskog kruga; njezino stvaralaštvo postaje živa grana na starome hlebinskom stablu. Dugo smo na  tom starom stablu čekali mladu, svježu granu... Čekali smo ono što Englezi zovu «personality» - i dočekali smo Biserku Zlatar. Ona je, stekavši vještinu, ali tko stekne samo vještinu ilio tko zna samo umijeće, još ne znači da je na pragu umjetnosti, ona je, nakon što je ovladala kompliciranom tehnikom – slikanja na staklu ili ispod stakla, vrlo rano, još kao djevojčica pronašla put do sebe.  Bio je to, možda, najvažniji dio puta. Ona svjesno ili nesvjesno, to će ostati tajna, nije tražila putove prema velikim uzorima koji su joj bili na pragu, u neposrednom susjedstvu. Već to svjedoči da se radi i o jednom predosjećaju koji naprosto imajući u ruci i u oku  osobine koje se danas manifestiraju na slikama, nije mogao pogriješiti. Krenula je prema nečemu novome...Upalila je Bachelardovu svijeću. Ako dobro analizirate motivski njezin opus, vidjet ćete da se svijeća često javlja kao motiv. Svijeća je predmet koji poziva na meditaciju. Ona je simbol meditacije. Ona je simbol usamljenosti, promišljanja sudbine i buđenja imaginacije. Nema nigdje toliko oblika kao što ga ima u plamenu – obične svijeće. Ja na ovom mjestu samo lošđe interpretiram velikog Bachelarda, ali na onim slikama, na onim enterijerima i na onim mrtvim prirodama Biserke Zlatar, gdje te svijeće katkad čak i nema, ti su enterijeri i predmeti osvjetljeni zapravo svjetlošću svijeća. Tu nema pune svjetlosti (pa čak ni u krajolicima galopirajućih konja) . Na neki čudan, paradoksalan  način  spajaju se emanacija čiste energije i suptilnog tonskoga slikarstva.

Josip DEPOLO: 

BISERKA ZLATAR JE OBRANILA JEZGRU UMJETNOSTI 

Ponavljam pitanje. Postoje li u naivi determinante koje ne vrijede za «akademsko slikarstvo», postoje li granice iza kojih je naiva «povijesno marginalizirana»? Primjerr Biserke Zlatar, i ne samo on, očito opovrgava te i takve pretpostavke. Sve se granice ukidaju stvaralačkim činom svakoga izvornog slikara, bilo kojem trendu pripada. Upravo to, eto, potvrđuje Biserka zlatar  koja u svom zanatskom perfekcionizmu i osebujnom svijetu proustovskih  melankolija opovrgava sve prijašnje teze o «ahistoričnosti» naivnog slikara, ostavljajući doista nedirnutu  «jezgru naivnoga duha» (G. Gamulin). Ona je slikar koji je prerastao teorije o zanatskoj virtuoznosti kao nesvojstvenome naivnom izrazu i (krive) pretpostavke  o «građanskom intimizmu» kao stranom tijelu u naivnoj umjetnosti. Hermetički zatvorena u svoje djetinjstvo, koje nije bilo seljačko djetinjstvo, Biserka Zlatar svojom je poetskom vizijom očuvala i obranila jezgru umjetnosti, ne samo naivne.

Andreas BERLAKOVICH,
ugledni austrijski slikar i Bivši austrijski veleposlanik u RH: 

BISERKA ZLATAR JE DUBOKO U DUŠI NARODA,  ALI I U EUROPI 

Biserka Zlatar je hrvatska umjetnica koja je iz naive prešla u nadrealizam, i u «fantastični realizam Bečke škole». Imajmo stoga na pameti da Biserka Zlatar podaruje hrvatskom slikarstvu onu stvaralačku razvojnu značajku koja je – osuđujem se to reći – dvojaka:  duboko je usađena u dušu naroda a s druge strane korespondira s najsuvremenijim  europskim trendovima: urođeno kolebanje između krajnosti vedrine i melankolije, dobrote  i zla. U hrvatskoj je naivi ta demonija ukroćena priprostosti seljaka. U opusu Biserke Zlatar ona je oplemenjena otmjenošću. Biserka se Zlatar svojim dosadašnjim opusom stavila uz bok europskih nadrealista, jer je prikazala jedan aspekt više čovjekove «skrivene istine». Boserka Zlatar je «hrvatsku naivu» razvijala do te točke, u kojoj naiva prelazi u svoju antitezu; što se čini logičkim nastavkom, jer je zapravo  kontrapunktalna nadopuna. Biserka Zl.atar stoga mora, nedvojbeno,  dobiti istaknutije mjesto u hrvatskom slikarstvu _ a to znači da je treba promovirati u međunarodnim razmjerima, i to ponajprije zbog njezine sasvim izvorne «filozofije kista».

ooooOOOOoooo

V

MARTIN KOPRIČANEC  rođen je 2. prosinca 1943. godine u Molvama.  Godine 1958. sarajevski dječji časopis "Male novine" objavljuje mu dva crteža tušem na papiru za što dobiva dvije knjige kao nagradu. Godine 1966. počinje slikanjem na staklu na svoj, originalan način. Imao je velik broj samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad primio je više nagrada i priznanja. Među prvima je o Martinu Kopričancu kao o velikom hrvatskom naivnom umjetniku pisao prof. Vladimir Maleković. Član je  HDNU-a i Zajednice umjetnika Hrvatske od 1979. godine. Živi i radi u Molvama. Ove, 2006. godine, izašla  je iz tiska monografija njegovog slikarstva.

GRGO GAMULIN:

STIL KOJI SE PONOVITI NE MOŽE!

U tom miru i samoći Martin Kopričanec je u nekoliko godina oblikovao  svoj odvojeni svijet. Naravno, to je svijet Podravine i i njenih žitnih polja, danas već poznatih širom svijeta, i njenih zima na kojima je snijeg zameo i kuće i putove; ali smo mi naučili opažati razlike i nijanse, stil koji se ponoviti ne može, i to je ono bitno kod našeg slikara: trebalo je izaći iz prosjeka, iz konvencionalnosti.

Počinje to prepoznavanje već na pojedinostima, a sabire se u cijelini slike, i naravno dojma, čak na manjim skromnijim "staklima". Poslije toga otvaraju se i šire mogućnosti. One ovise prvenstveno o razvoju imaginacije, o onom unutrašnjem sazrijevanju koje je kao neko sakupljanje vlastitih iskustava; proces tako polagan i osebujan kod naivnih slikara, odnosno oni su sporadični, polagani i ograničeni na užu regionalnu sferu, u ovom slučaju unutar Podravine, i talože se jedva primjetno na onu unutrašnju jezgru urođene naivnosti. Kod Martina Kopričanca ta se jezgra rastvara između finog lirizma i bezazlene burleske, tako uočljive na njegovim portretima i uopće na likovima.

Onaj prvi "pol", to lirsko osjećanje prirode i poetizacija zavičaja, možda je u najsretnijem obliku došlo do izražaja u "mrtvoj prirodi" koja je zapravo krajolik s klasičnom invencijom: usred snježne zime postavljen je u prednjem planu stol, a na njemu jabuke i plave tratinčice.

A slika "Na toplini dlana" i nije drugo nego ta ljubav prema zavičaju eksplicite opisana: svoj dom položio je slikar na dlan svoje ruke, i još je za sliku našao naziv koji nam sam za sebe djeluje kao neki stih.

Stih koji je metafora ali i alegorija kao simbol njegova slikarstva.

VLADIMIR MALEKOVIĆ:

MARTIN KOPRIČANEC - JEDAN OD NAJBOLJIH LIRIČARA U NAŠOJ IZVORNOJ UMJETNOSTI

(...) Martin Kopričanec kistom veliča jutro sijača, polifoniju seoskog dvorišta brižnost materinstva, formulira nježno sjećanje na djetinjstvo, na umrle i na blagost krajolika za koji je vjerovao, i još vjeruje da je to njegova jedina i prava domovina.

Martin Kopričanec je iz Molvi, iz Podravine gdje dugačak put sunca od obzorja mjeri polagano prolaženje seoskog dana i postupno mjerenje vremena. Čovjek je u toj pokrajini najvažnija dominanta, Kopričanec ga gleda iz blizine, on je fizionomist.

Slikajući ljudsko lice prosuđuje njegov značaj, otud i postoji životnost njegovih likova, koji nisu ništa drugo doli opis ljudskog karaktera.

Sama realizacija gotovo uvijek umanji ili uljepša grubu prodornost viđenog. Nema lika ni motiva u kojem on ne bi našao razlog za čovječju svrhu postojanja, čak i najobičnije osobine pokušava dovesti do simbola čovječnosti.

To ga, naravno, dovodi do alegoričnog  izražavanja osjećaja i pojmova, kao što su: život, smrt, ljepota, vjera, prolaznost, obitelj, sreća i mir u svijetu.

Iskrenost je to i osobnost unutarnje skrivene i vanjske otkrivene osjećajnosti. Njegova izrazito emotivna sublimacija tematike prirodnog svijeta, svrstava ga neupitno među najbolje liričare u cjelokupnoj našoj izvornoj umjetnosti.

RATKO VINCE:

 RASPUKLINE MARTINA KOPRIČANCA POPUT OTOKA PLOVE NA RUBOVIMA CIVILIZACIJA

(...) Martin Kopričanec, jedan od najizrazitijih predstavnika hrvatske izvorne umjetnosti, veliki profesionalac čista srca, svakodnevnim radom kroz protekla desetljeća trebao bi biti uzorom i akademskim slikarima i to ne samo zbog ozbiljnog, profesionalnog pristupa umjetničkom djelu, nego zbog svoje originalnosti, iskrenosti, osebujnosti vlastitog stila, vrlo prepoznatljivog, i zbog poetske vizije ovog poludjelog svijeta u koju on zna uplesti zrnce zlatne prašine srca, zlatno gnijezdo zavičaja, hipertrofirano cvijeće kao spontani iskaz svojeg divljenja ljepoti, Bogu, prirodi i čistoći.

Uz već svoje klasične ikonografske simbole kao što su ptičice, gnijezda, grmlje, toranj molvarske crkve i mala snijegom zametena seoca, Kopričanec vrlo često svoje slike naseljuje raspuklinama, malim neobičnim nakupnama kopna koji poput malih otočića plitaju na rubovima civilizacijs, prenoseći svijetom svoje posljednje ostatke iskrene ljubavi i poštenja, svoju ideju nematerijalnih vrijednosti, svoje alegorijske poruke.

U mojoj monografiji "Čudo hrvatske naive" koja je u 8.000 primjeraka i 4 jezika obišla svijet kao Biblija hrvatskog izvornog slikarstva, Martin Kopričanevc zauzima časno mjesto, ali u drugom izdanju koje se priprema, rezervirali smo mu mjesto u samom vrhu hrvatske i svjetske izvorne umjetnosti, i to ne samo zato jer su njegov talent i ustrajnost u stalnom usponu, nego ponajprije zato što sam ja kao koautor i glavni urednik i selektor monografije u doba nastanka prvog izdanja ipak bio preneiskusan da prepoznam neke vrjednote koje sada kao stariji i iskusniji znadem itekako cijeniti.

U eri opće globalizacije nametanja općih trivijalnih vrijednosti velikih i moćnih, skromnost ali i raskoš srca na slikama Martina Kopričanca sviojom čistoćom likovnom i ljudskom, naša su šansa u podjeli globalnog svjetskog kolača. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama, u klojima također kontinuirano vodimo promidžbu hrvatske naive, ime Martina Kopričanca piše se izrazito velikim slovima.

MARIJAN ŠPOLJAR:

MARTIN KOPRIČANEC-ISKRENO POKLONSTVO BOŽICI PRIRODI

Dva su osnovna tematska usmjerenja istaknutoga naivnog slikara "hlebinskog kruga" Martina Kopričanca: portreti u širokom  rasponu od lica djeteta do fizionomija staraca i pejzaži s nekim predimenzioniranim detaljem u prvom planu. Ako je u portretima Kopričančeva nakana  u tome da od imaginacije  stvori realističnu predodžbu, onda mu je u prikazu pejzaža put sasvim obrnut - od realnosti prema mašti i alegoriji. Spomenuta se usmjerenja dotiču  u sretnoj crti gdje se mašta i realitet međusobno prožimaju i nadopunjavaju, dodavajući i oduzimajući  jedna od druge upravo onu vrijednost koja je potrebna da bi slika živjela kao poetska kategorija. Ili drugim riječima: Martnovi portreti, premda rađeni s namjerom dokumentarne objektivnosti ne će biti album stvarnih lica koliko slika poetskog duha, kao što će i poetsko-alegorijski duh pejzaža s pticama i buketima cvijeća biti čisto i iskreno poklonstvo božici Prirodi. Valja prije svega reći , da je krajolik samo okvir  i scenografsko okružje za prizor koji se odvija u prvome planu slike, za predimenzionirane bukete cvijeća ili grmove u kojima svija gnijezdo ili pjeva sjenica. Kontrastiranje  zimskog ambijenta i cvijeća u punom cvatu, nježnih ptica i gustiša raslinja, prijetećeg oblaka i arkadijskog pejzaža, monokromnog namaza i šarenih detalja, upravo su u toj funkciji metaforičnog poantiranja. Slikarski postupak ovog autora potpuno je korespondentan opisanoj nakani. Može se reći da su njegova paleta i oblikovna metoda potpuno u funkciji  ostvarenja spomenutih značajki. Otuda su Kopričančeve slike i toliko uvjerljive u svojoj umjetničkoj istini. 

ANATOLE JAKOVSKY:

ANTUN BAHUNEK DOTIČE PRSTOM IZGUBLJENU SREĆU

Kuda je išao Bahunek tražiti te plave konje, koji galopiraju usred očaranih krajobraza, te ptice koje su proizašle iz raja, a nisu nego obične kokice biserke. Na to pitanje može se nadovezati i jedno i drugo, a to je kako? Kako je mogao preobraziti našu banalnu viziju svijeta koji nas okružuje, koji sliči  - čini se - fotografiji, kako je to mogao preobraziti u mozaik dragocijenoga dragog kamenja, gdje su boje žute, plave, crvene i zelene radost srcu, pjevaju kao što su pjevale zacijelo u zoru onog prvog jutra kada je nastao svijet. Rekli su da Bahunek ide tragom Rabuzina. Kakve li zablude! Grube zablude... Ponajprije on ga iipće nije poznavao. Zatim - to što on stvara stvarao je još prije Rabuzina. Kakve li važnosti, uostalom, to pravo prvenstva, ti sterilni napori - svesti na obični nazivnik ono što je jedinstveno, bez usporedbe.  Bitno je da Bahunek dotiče prstom tu sreću za koju se je smatralo da je izgubljena zauvijek i da tu sreću na radost sviju dijeli s nama

JOSIP DEPOLO:

ANTUN BAHUNEK-POKRETAČKA SNAGA I UZOR

Početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća Antun Bahunek se se stilski utvrđuje i hermetski zatvara u vlastiti poetski svijet.  Unutar naše naive on je strogo odijeljena i definirana ličnost, on je prepoznatljiv na prvi pogled. Što danas, da zaključim, predstavlja djelo Antuna Bahuneka u kontekstu naše naive i u kakvom i u kakvom je odnosu s djelom ostalih velikih naivaca? Ime ovog slikara nedjeljivo je vezano, u to nema dvojbe, uz historijski razvoj naše naive od početaka. Treba istaknuti da on nije bio  samo pasivni suputnik, već vrlo često pokretačka snaga i uzor. Ali njega ne izdvaja samo ova historijska participacija, već prije svega njegovo samosvojno slikarstvo. Vremenska distanca postavlja Antuna Bahuneka na pravo mjesto i potvrđuje ga kao slikara koji pripada velikim majstorima NAŠE NAIVNE UMJETNOSTI. 

ooooOOOOoooo

Monografija "I vječno pjevaju šume" izašla je u povodu 70. obljetnice života Ivana Lackovića-Croate. U njoj su objavljeni eseji talijanskog književnika Carla Sgorlona i jednog od najpoznatijih hrvatskih  likovnih kritičara Josipa Depola. Imao sam sreću i čast ne samo da sam bio urednikom te knjige, nego sam intervjuirao Ivu Lackovića toliko dugo da sam na kraju mogao iz toga napraviti autobiografski zapis samog slikara. Nitko tada nije slutio da Ivana ne će biti danas među nama. Još uvijek prolazim automobilom pored Ilirske ulice i još uvijek imam osjećaj da je on tamo i da čeka. I da će nasmješen i navodno malo ljut dignuti se od svog malog stolića za kojim je slikao ulja. Čini mi se, zaista, da on od nas nije nikada ni otišao.  Samo je biciklom skočio do Jaruna nahraniti gladne ptice i dok popijemo kavu koju u obližnjoj gostionici pravi konobarica s ukrasom od šlaga u obliku Lackovićevog cvijeta, on će već biti tu. Mislim da smo bili veliki prijatelji i da sam ja njega jako volio, a on mene, vjerujem, također. Ova je monografija bila posvećena Lackovićevom crtežu, a još više našoj svekolikoj ljubavi prema njemu.

Veliki talijanski književnik Carlo Sgorlon, u ovoj monografiji, piše o hrvatskoj naivi, između ostalog, sljedeće: “Osnova poetike, koja nas povezuje, jest činjenica da smo na isti način reagirali na zastrašujuću tendenciju koja je danas vrlo rasprostranjena, a to je da se umjetnost, bilo koja vrsta umjetnosti, smatra plodom misaonog i intelektualnog proučavanja, a ne rezultatom osobnih osjećaja i prekrasnog dara prirode, dara koji se zove “znati se izraziti”. (…)

HRVATSKA LISNICA U DŽEPU MMF-A, A HRVATSKA NAIVA U HRVATSKIM PODRUMIMA

U selu Gornja šuma, pokraj Molva, živi i radi jedan od naših najvećih slikara u povijesti  -MIJO KOVAČIĆ. U njegovim podrumima skrivaju se slike kojih se ne bi postidio ni jedan kraljevski dvor na svijetu, ni jedna centrala Ujedinjenih naroda ili Europske unije, ni jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja ili aukcijskih kuća. Po dva metra dugačke masovne scene na staklu, koje su najvrijednije slike suvremenog hrvatskog slikarstva čame u mraku i vlazi, daleko od očiju koje bi ih halapljivo trošile, one propadaju, nadajući se nekoj boljoj budućnosti. To su fantastične scene iz podravskih prašuma u kojima, između močvara, mrtvih dravskih rukavaca, među stoljetnim hrastovima, među čudnim pticama i životinjama ( kornjače na čijim oklopima, na pločicama oklopa je upisana fantastična siromaška povijest Podravine, čudne male debele mačke koje podsjećaju na male tigrove, avetinjske ptice) žive neki čudni ljudi tumaraju po tim prašumama, kradu ptičja jaja, siluju žene, hvataju neke čudne velike ribe, penju se po drveću, kao neki praljudi. Sve je to izvan vidokruga ne samo obične javnosti- to je izvan vidokruga i stručne likovne javnosti.

IVAN VEČENAJ živi i radi u selu Gola, uz mađarsku granicu, u Prekodravlju. U 86. godini odlučio se posve sam graditi svoju galeriju, jer mu je dojadilo čekati da dužnosnici hrvatske kulture odluče njegova remek-djela pokazati svijetu. Nekada kada je država Jugoslavija pravila promociju svojih umjetnika, u Golu su, k njemu, dolazile okrunjene glave, poznati glumci, princeze... Danas, pri kraju svog životnog vijeka, nakon što su ga s obožavanjem dočekivali u likovnim Mekama svijeta, od Pariza do Japana, od New Yorka do Rima, on gradi galeriju u svojoj štali.

IVAN LACKOVIĆ CROATA, nedavno prerano preminuli velikan hrvatske naive, slikar čije su slike od svih naših slikara najzastupljenije u najvećim muzejima svijeta, ostavio je svoje slike, svoja remek-djela supruzi i sinu na brigu. One se danas nigdje ne mogu vidjeti osim u stanu gospođe Lacković.

IVAN RABUZIN ima u selu Ključ kraj Novog Marofa dvorac i u sefovima drži zaključane svoje najvrijednije slike. On u svojoj 86. godini teško razočaran odnosom hrvatske kulturne vlasti prema njemu, njegovom djelu i umjetnosti uopće, zaključao je svoje slike za neku budućnost u kojoj će, možda, netko sposobniji, pošteniji, pametniji, znati cijeniti njegovo djelo.

.

Holding «PODRAVKA» iz Koprivnice, koja je postala poznata po svom zaštitnom znaku pijetlu, kojeg je preuzela iz naive, tvornica koja je, promovirala sebe promovirajući naivu, danas je iz svojih reprezentativnih salona u kojima su stajala ogromna oslikana stakla s likovima pijetla, djela najvećih hrvatskih slikara, odstranila sve te pijetle i pospremila ih u podrume.

U Dubrovniku, u “Palači Ranjina”, od 24. do 31. kolovoza 2006. godine održana je reprezentativna izložba hrvatske izvorne umjetnosti pod naslovom «Dubrovnik – inspiracija hrvatskih izvornih umjetnika». Sudjelovali su Josip Pintarić Puco, Nada Švegović-Budaj, Nikola Leportinov, Mirko Horvat, Miroslav Pintar, Ivan Andrašić, Vladimir Ivančan, Martin Koppričanec, Zvonko Sigetić i Ivica Fišter.

ŠVEGOVIĆ-BUDAJ     MIRKO HORVAT          IVICA FIŠTER            MIRO PINTAR

U prekrasnom izložbenom prostoru, nasuprot Kneževog dvora,  punom vanjskog svjetla i velikih izloga, u prvoj dvorani bile su izložene slike gore navedenih umjetnika s temom Dubrovnika.  U drugoj dvorani bila su izložena remek-djela velikog broja najboljih hrvatskih izvornih umjetnika, bez obzira na temu. Tu su bili zastupljeni  Ivan Lacković Croata, Josip Generalić, Ivan Rabuzin, Mijo Kovačić, Ivan Večenaj, Josip Pintarić Puco, Franjo Klopotan, Nikola Leportinov, Biserka Zlatar, Nada Švegović-Budaj, Mirko Horvat, Miroslav Pintar, Ivan Andrašić,  Vladimir Ivančan, Zvonko Sigetić, Martin Kopričanec, Ivica Fišter, Ivan Štefanek i braća Martin i Stjepan Đukin.

Inozemni ljubitelji hrvatske izvorne umjetnosti i domaći turisti opsjedali su izložbu i razgrabili  kataloge koji su bili na hrvatskom i engleskom jeziku. Posebno su bile zapažene slike Mirka Horvata «Dubrovnik plovi», Miroslava Pintara «Veselo društvo oko Orlandova stupa», Nade Švegović-Budaj «Hamlet na tvrđavi Lovrijenac», Ivana Andrašića «Čežnja za Dubrovnikom» i  Vladimira Ivančana «Dubrovačke djevojke».

Na ovako kvalitetan način prezentirani i u «biseru Mediterana» - Dubrovniku izloženi hrvatski slikari učinili su još jedan veliki korak bliže Europskoj uniji i uviđanju turista iz cijeloga svijeta da hrvatska izvorna umjetnost stoji na braniku suvremene europske umjetnosti.

Ovih dana su u punom zamahu završni radovi na vrlo atraktivnoj i odlično opremljenoj novoj galeriji Ivana Večenaja u Goli. Očekuje se da će svečano otvorenje biti za Božić ove godine. Otprilike u isto vrijeme pokrenuta je inicijativa među uglednim hrvatskim intelektualcima da se klasik i doajen hrvatske naive Ivan Večenaj uvrsti u redovne članove HAZU. Bit će to ne samo priznanje Večenaju, nego i cijelom likovnom pokretu naive koji već 75 godina oduševljava našu publiku i stručnjake a već pola stoljeća cijeli likovni svijet.

                                    Kadrovi prostorija u prizemlju Večenajeve galerije koje ovih dana poprimaju završnu formu.

ZAŠTO HRVATSKI MUZEJ NAIVNE UMJETNOSTI NE ŽELI PRIZNATI
DA JE HRVATSKA NAIVNA UMJETNOST ZAPRAVO HRVATSKA IZVORNA UMJETNOST I DA SE KAO TAKVA MIJENJALA NJEZINA MOTIVIKA  I  NJEZINA PRIMARNA INSPIRACIJA OD GENERALIĆA DO DANAS

(a na taj način i njezina definicija)

  Ponajprije treba reći da Likovne akademije od kada postoje školuju više ili manje talentirane ili netalentirane đake za profesiju likovnog djelatnika učeći ih pri tome prije svega zanatu koji su ispekli stoljećima prije njih veliki umjetnici prošlosti. Na taj način, neizravno, pogotovo kod studenata slabijih likovnih dispozicija, zatiru osobnost i prepuštaju ih stilovima u povijesti umjetnosti. Na kraju studija takvi studenti najčešće postaju imitatori prošlih epoha.

Kod izvorne umjetnosti to se ne može dogoditi, jer neškolovani umjetnici mogu se pojaviti kao likovni djelatnici samo ako su talentirani i ako, budući su likovno neobrazovani, pronađu svoj osobni stil.

U posljednje vrijeme Akademije ne uče više samo zanat već zbog pretjeranog utjecaja američke umjetnosti i američkog kapitala uče studente suvremenoj umjetnosti, koju su umjetnošću proglasili oni koji imaju kapital, ali nemaju ni tradiciju, ni ukus, ali putem multinacionalne promidžbe, prisiljavaju provincijske banana-kulture da ih slijede i imitiraju. Zbog toga je kulturni identitet malih sredina veoma teško sačuvati pred naletom kapitala, sluganskog, provincijskog mentaliteta u tim malim sredinama i zbog terora mediokrioteta.

Hrvatska izvorna umjetnost je upravo zbog toga dragulj koji treba čuvati kao kap vode na dlanu europskog identiteta.

1. INSPIRACIJA I MOTIVIKA U VRIJEME OSNUTKA GRUPE «ZEMLJA» I NASTANKA HRVATSKE IZVORNE UMJETNOSTI

(U doba Krste Hegedušića i Miroslava Krleže)

Kao pravi ljevičar, pod utjecajem Komunističke partije i lijevog krila HSS-a Krsto Hegedušić kao  osnivač i inspirator nastanka hrvatske izvorne umjetnosti u kasnim 20. godinama XX. stoljeća propagira socijalnu, angažiranu umjetnost, osnivajući 1929. godine grupu «Zemlja», i nameće je Ivanu GENERALIĆU kao prvom izvornom hrvatskom umjetniku. No još ranije za vrijeme studijskog boravka u Parizu, odmah po završetku akademije on kao osoba koja nije samo ideološko biće nego je višeslojna ličnost koja obiluje i estetskim i moralnim i nacionalnim komponentama, u svoj pariški dnevnik zapisuje: «Servus Marička nedam si soliti pamet! Pokupil sam svoje Celence i lazare i pobral se napolje… Idemo mi opet po našim drumovima, bogci moji, svirati kako znamo i umijemo u naše harmonike, a oni nek me pišu vrit.»  

A u pismu Krleži iz Pariza već se dade naslutiti njegovo opredjeljenje za nacionalni izraz u umjetnosti: «Dragi gospodin Krleža, danas sam u Louvreu, u nekom ćošku pronašao Breughela i možda je to razlogom što Vam pišem. Ah, da znate kako je to jedan simpatičan lopov, taj Breughel Pa onda ostali nerazvikani Flamanci i Holandezi, pa onda Rubensova “Kermes” – piju kmeti, ščiplju se, plešu i vrište. Koliko radosti života, koliko strasti i temperamenta! Osjeća se sunce, osjeća se život. Ja sam gledal te Brourove i Teniersove birtije, i smijal sam se naglas tim flamanskim pijancima i curama. I obuzela me radost što sam se uvjerio da sam na dobrom putu. Oni “Lazari” su početak toga puta i ja ne odstupam ni za Majku Božju… Jeste, ljepote svijetle stoljećima – ali svijetle u drugim gradovima i zemljama, a ne kod nas… I mi ih onda švercamo preko granice u svim formama…. Kako je sve to skupa idiotski… Vi se borite niz godina za naš samostalni likovni izraz. Dajte već jednom da se prestane s tim dodvoravanjem drugim centrima. Kod nas se živi čudno. Umjetnici gledaju na život kroz historiju i kroz uzore. Kao da je umjetnost nešto što postoji izvan nas samih… Mi smo jedna agrarna zemlja. Kod nas klopoču klopoci po goricama, a na proštenjima se pije medica i kmeti se koleju kaj prasci. Kristuši stoje po križanjima a bogci sviraju u harmonike i svade se s pandurima. Ko je od naših slikara donio to naše, elementarno? Gde su naše varoši, gradovi, odnosi, život. Naše svadbe i sprevodi? – kad se piju karmine a snehe naganjaju po dvoriščima i štagljevima. Gde su Sveta tri krala? Kad idu deca sa lampašima pod zamrzle obloke i popevaju: “To mlado leto pofalime to dete Jezuša slavime.Majka se po ganku šećeju Lonec z mašćom vlečeju…” 

Ima ovde sjajnih stvari da se vidi i čast francuskoj kulturi i prošlosti, ali može se ostati nezavisnim i slobodnim… Ali ja se od Pariza tuči nedam! Dosta je, umoran sam! Volio bi kad bi mi se javili! Jer ako Vi ne razmete, eh onda ote i Vi k vragu. Bog Vam da zdravlja a Majka Božja penez. Mnogo Vas pozdravlja, Hegedušić.  

Krleža, koji je već odprije prvi intelektualac svoga doba i neizravni Krstin ideolog, između ostaloga, odgovara: «Dragi Hegedušiću, Vaše prilično AROGANTNO pismo (u kome me šaljete k vragu) primio sam i pozdravljam Vas mnogo. Drago mi je da vam Breughel (moja stara simpatija) govori više od Lota. I meni isto tako! Sve ostalo što pišete o našem slikarstvu, stvar je prirodna i prosto shvatljiva, već prilično često izrečena, napisana i štampana i po mojoj malenkosti i po drugima mudrijima i vrednijima od mene. To otkrivenje nije nikakvo, ali je to umjetnički stav istinitiji, ili barem istinoljubiviji od ostalih, po svojim motivima, i kao po nekoj objektivizaciji stvarnosti. Vrijedi za knjigu i za pero podjednako.»A godine 1927. Krleža u “Književnoj republici”, između ostaloga, piše: A kad se taj ”umjetnički izraz naše sredine” bude jednog dana pojavio na našem horizontu, svi će naši ljudi, lijevo i desno urlati da je to laž, pamflet, i izmišljotina, da smo mi tako odvratni, tako glupi i tako smješni…” 

Dakle, počeci su pod dvojakim utjecajem. Komunistička partija inicira socijalnu, angažiranu umjetnost, a grupa najistaknutijih intelektualaca, među kojima se  ističu Krleža, Ljubo Babić, djelomice Hegedušić i neki drugi forsiraju nacionalni smjer u likovnoj umjetnosti, bježeći od totalnog imitiranja Zapada koji je u to vrijeme u posve drugačijem političkom, gospodarskom i kulturnom ozračju. 

2. PROMJENE INPIRACIJE I MOTIVIKE OD GENERALIĆA DO DANAS

 Ivan Generalić kao pionir Krstine naive započinje svoje stvaralaštvo inficiran Hegedušićevom socijalnom idejom, pa tako ponajprije nastaju djela poput  «Rekvizicije»; «Smrti Viriusa», «Seljačke bune», «Ciganskih svata», «Pod ruškom» i drugih, no ubrzo se osamostaljuje i pokazuje svoje pravo lice. Neopterećen ideologijom započinje stvarati svoj poetski realizam koji će ga odlikovati do kraja života i s kojim će postići svjetsku slavu. Nastaju antologijska djela «Jelenski svati», Rogati konj», «Rozni konj», «Drvosječe», «Pomrčina sunca», «Stari bik», «Mona Liza» i brojna druga poetska ostvarenja koja su i danas najveća djela svjetske umjetnosti. Hrvatska izvorna umjetnost, kako  lijepo piše talijanski književnik Carlo Sgorlon, ima svoju autohtonu, hrvatsku i figurativnu poetiku, s naglaskom na tehnici slikanja s druge strane stakla. On piše u «Messagieru»:

Osnova poetike, koja povezuje mene s hrvatskom izvornom umjertnosti jest činjenica da smo na isti način reagirali na zastrašujuću tendenciju koja je danas vrlo rasprostranjena, a to je da se umjetnost, bilo koja vrsta umjetnosti, smatra plodom misaonog i intelektualnog proučavanja, a ne rezultatom osobnih osjećaja i prekrasnog dara prirode, dara koji se zove “znati se izraziti”. (…)

Umjetnik se na kraju 19. stoljeća počeo udaljavati od ukusa društva i distancirati se od uvjerenja da je obrtnik. Počeo se smatrati isključivo stvarateljem. Tako je likovna umjetnost doživjela radikalnu mutaciju. Nije se više vezala uz prirodu, radilo se o čistom traženju intelekta. Rođene su beskrajne poetike, koje ovdje nije potrebno navoditi. Njihov je zajednički nazivnik traženje apsolutno novog. To je opasan put, put koji dovodi do ekstremnih rezultata kojima se vrijeđa dobar ukus i humanost ljudi, kojima se stvara osjećaj da je umjetnost pogodila sudbina propasti svijeta.

Navest ću dva poznata primjera od tisuće mogućih. Godine 1960. u rimskoj galeriji Palme Bucarelli izložene su zapečaćene kutije s natpisom: govno umjetnika. Neki drugi, nazovi umjetnik uzeo je jednog mongoloida, posjeo ga na stolac, na jednom salonu Venecijanskog bijenala, kao da je statua koju je on isklesao. Njihova imena bolje je prešutjeti iz sažaljenja. Time je bilo povrijeđeno javno mnijenje. Zdrav razum ne može prihvatiti te bezumnosti, pobunili su se umjetnici pojedinačno i čitave umjetničke škole. Među njima i tako zvani naivni slikari svih nacija i kontinenata. I ja kao pisac okrenuo sam leđa avangardi, svoju modernost nisam utemeljio na istraživanju, već na sasvim drugim vrijednostima.

Kada čovjek na bilo kojem području dodirne dno i doživi slom, ne preostaje mu ništa drugo do početi ispočetka. Budući da nas je poetika čistog istraživanja često bacala van puta i izazvala katastrofu i suicid figuracije, na što ukazuje činjenica da se umjetnički predmeti više nisu razlikovali od predmeta iz svakidašnjeg života ili čak onih koji se bacaju u smeće, valjalo je krenuti od nule. Trebalo je razviti slikarstvo koje bi više nalikovalo slikarstvu prethistorijskih umjetnika, nego onom suvremenih istraživača.

Hrvatski slikari u tome su uspjeli mnogo bolje od drugih, barem u Europi. Na to ukazuje ugled koji uživaju i interes koji pobuđuju kod poznatih svjetskih kritičara. Njihov se postupak sastoji u povratku slikanja prirode, promatrajući je očima suvremenog gledatelja, slobodnog od svakog racionalizma, ali punog začuđenosti tipične za djecu i jednostavne ljude sa sela, na osobe koje prirodu osjećaju na čaroban, sakralni i vračarski način. Oni su još uvijek vezani za vizije i poimanje ruralne civilizacije, koja je danas potisnuta i eliminirana industrijskom civilizacijom.

Postoji li za sve to duboka motivacija? Bez sumnje! Ruralna civlizacija ne može se baciti u zapećak i zaboraviti. Samo povratkom određenim vrijednostima ruralne civilizacije, kao na pr. parsimoniji, sposobnosti suživota s prirodom bez njezina uništavanja, s osjećajem za sakralno, možemo se spasiti od ekscesa industrijske civilizacije koja truje i uništava svijet. Za hrvatske naivne umjetnike nije tipično samo čuđenje i poseban ukus, koji prati njihovu ruralnu viziju. Oni izražavaju magiju, praznovjerje i strah kolektivne imaginacije svojih ljudi. I to je vrlo važno. Crpiti inspiraciju iz seoskog svijeta znači spasiti se od općeg umiranja zapadne kulture, koje danas poput epidemije pogađa čitav industrijski svijet. To znači još jednom položiti korijenje u bunar fantastičnog, iz kojeg se napaja kreativnost umjetnika, koja je kod hrvatskih naivnih umjetnika dosegla zvjezdane trenutke. To znači nastavljanje i izazivanje osjećaja misterije u gledatelja, osjećaja paničnog straha pred nepoznatim koji je danas aktualniji od problematike duša pokojnika, jer su priroda i njezini zakoni ugroženi sa svih strana. Također ni spoznaje moderne znanosti nisu doprinijele eliminiranju tog misterija. Štoviše, od prošlog stoljeća naovamo, atomska fizika i znanost općenito pokazale su nam da je osnova realnog svijeta beskrajno komplekasnija i misterioznija od onoga što su smatrali materijalisti 19. stoljeća. Stoga postoje mnogi razlozi da se hrvatskim naivnim umjetnicima posveti posebna pažnja, posebno zbog njihovih vrlo modernih kulturnih stremljenja. Oni su poput “Titanica” koji su se u čamcima za spašavanje spasili od havarije broda, koji je umišljena znanost onoga doba smatrala neuništivim. To što likovna umjetnost danas još uvijek opstaje i što nije potpuno potopljena u deformiranom i hladnom oceanu istraživanja zbog istraživanja, treba zahvaliti upravo njima.”

Ivanu Generaliću uskoro se pridružuje Ivan Večenaj. Njegovo slikarstvo izraslo je iz priča slušanih u djetinjstvu, starih seoskih legendi, slučajno dolutalih knjiga, crkvenih glaža, duboke religioznosti, te – osobito – iz zemlje, teške prekodravske zemlje. Njegovo djelo čini niz ispričanih slika, opisuje scene iz svakodnevnog života, narodne običaje i religijske prizore. Posebno mu je drag motiv raskošni, nakostriješeni i opasni pijetao koji personificira snagu njegova podravskog podneblja. Svijet je posebno zainteresirao biblijskim motivima smještenim u svakodnevni podravski ambijent. Likovni kritičari smatraju Ivana Večenaja najizrazitijim koloristom među podravskim naivnim umjetnicima. Znameniti su njegovi vatreni oblaci, sive zime, ljubičasto zelenilo, zelene krave, plavi pijetli.  

Dakle, Večenaj nastavlja Generalićev poetski realizam u kojem ima elemenata fantastike, ali dodaje i izraziti talent za kolorizam. 

Mijo Kovačić počeo je slikati sam, bez ičije pomoći, a kada je čuo da  samo osam kilometara od njega, u selu Hlebine, slika još jedan seljak (Ivan Generalić) otpješačio je do njega i zatražio savjet. Od tada kao lavina,  potpuno neobjašnjivo, krenule su iz njegova ateljea u svijet goleme slike na staklu, velike i do dva metra, s mnoštvom likova, sa zgusnutom i razigranom masom ljudi koji u fantazmagoričnim  atmosferama siromašnoga molvarskoga kraja žive uz rijeku koja poplavljuje i uništava sav njihov trud. Mistični šumski krajolici, zarasli poput prašuma bajkovitim raslinjem i preplavljeni mlakim vodama, puni su žaba, kornjača, zmija, nekih neobičnih ptica i čudnih prikaza koje kradu ptičja jaja, ispiru zlato iz rijeke, love ribu u mrtvicama i obljubljuju žene.  

Kovačić, dakle, slijedi isti princip. Motiviku i inspiraciju crpi iz prirode, iz svojeg okruženja, Podravine, ali pretvara svoju slikarski svijet u fantazmagorični panoptikum u kojem se općeljudski usud oslikava u velikim mnogoljudnim kompozicijama svekolike patnje i veselja kao oblika zaborava. 

Na drugom kraju Hrvatske, u Hrvatskom zagorju, rađa se jako slikarsko izvorno središte. Iako mu je otac bio rudar i veći dio života proveo pod zemljom, a majka veći dio života slijepa (pa su  rijetko doživljavali svjetlo), Ivan Rabuzin je od stolara postao upravo veliki slikar svjetla, svjetla kakvo se malokada viđa u svjetskoj povijesti umjetnosti. Jedinstvenim pejzažem na platnu, sa svjetlom bez sjena i likovnim svijetom koji je sav u oblim linijama (cvijeće, bregovi, oblaci), Ivan Rabuzin je – po mišljenju likovne kritike – jedan od najvećih likovnih umjetnika XX. stoljeća.

Slavko Stolnik  rođen je u Voći Donjoj pokraj Varaždina, Hrvatsko zagorje. Seljak koji se htio školovati, slika od malih nogu, ali mu roditelji nisu imali materijalnih sredstava, pa je postao najprije rudar, a poslije policajac. Odlazi na službu u Narodnu miliciju u Zagreb. Nedugo zatim upoznaje se sa slavnim pedagogom Krstom Hegedušićem koji uočava njegovu izuzetnu darovitost za slikarstvo, a posebno za boje i upućuje ga u tehniku slikanja na staklu. Nakon velikog uspjeha, smatran gotovo senzacijom u likovnom svijetu, Slavko Stolnik odlazi u Pariz da osvoji svijet. Neobrazovan seljak, nenaviknut na okrutnosti velegrada, već načet početnom fazom shizofrenije, posve se izgubio i završio svoj boravak u Parizu kao klošar pod mostovima Seine. Vraća se 1963. u Zagreb i u rodni kraj. Tu započinje treća, najplodnija faza njegova slikarstva, u kojoj između godina 1970. i 1976.  stvara najvažnija djela. Godine 1991. tragično završava svoj život – ubijaju ga iz koristoljublja. Slavko Stolnik ostaje po ostvarenjima (koja su većim dijelom još uvijek nedostupna javnosti) jedan od najvećih ekspresionista i kolorista ne samo u hrvatskoj naivi, nego u hrvatskoj likovnoj umjetnosti uopće.

Franjo Klopotan koji se pod utjecajem Ivana Generalića, Hlebinske škole i Ivana Rabuzina, odvažuje u pustolovinu slikarstva, ali koji živi daleko od tih zbivanja u Hrvatskom zagorju, veliki hrvatski publicist Veselko Tenžera piše: «Evo jednoga slikara s gornjohrvatskih brežuljaka koji su rodili tolike sanjare, kako fascinantnom sigurnošću ispunjava naloge sna. Nisu to psihoanalitička čudovišta, ni bdjenje nad rijekama nesvjesnoga, nego zavičaj u čarobnoj kutiji sanjarenja, u kojoj su kazaljke vremena stale na brojkama djetinjstva. Franjo Klopotan, nesebični posjednik te camere obscure, prenosi slike iz njezine otajstvene utrobe na platno ili staklo,  gdje ih svjetlost daruje bojama mašte. Od tuda na njima "Izrazito kazališni raspored simbola", kako je primijetio dr. Petar Selem, uspoređujući ih sa fantastikom u dramama  Fernanda Arrabala. I doista, Klopotanova pozornica djetinjstva, s bestijarijem koji pomiruje bajku i stvarnost, uvijek je bitno drama, zakočena negdje prije konflikta i pretvorena u opći happy end prirode i čovjeka.

Tu i životinje sanjare, obestvarene lebdenjem, zatečene u nekom općem praštanju, kao na nekoj imaginarnoj misi mašte, gdje je zlo  zauvijek nestalo, čime je i sve živo oslobođeno okova zemlje i prepušteno visinama.

Crtež uopćava zavičajni krajolik, pretvarajući ga u pozornicu sanjarenja, a mašta ispisuje scenarij fantastičnoga, u kojemu životinje, oslobođene snovitih simbola, vraćaju dobrotu postojanja, koja bi i tako trebala pripadati svemu živome.

Franjo Klopotan je jedan od predvodnika prijelaza naive u fantastiku. Svaka njegova izložba, osobito u Hrvatskoj gdje smo ih malo vidjeli, stoga je događaj vrijedan pozornosti, ne samo za naše slikarstvo, nego i za našu kulturu uopće. Njegovo slikarstvo nikada nije ni napuštalo zavičaj a sad je na nama da mu damo i zavičajnost hrvatskog slikarstva.

 A književnik Boro Pavlović dodaje: «Franju Klopotana pritištu oblaci nakupljeni za djetinjstva, tuga mu se nadnijela na oči, muče ga tjeskobe i čemer, - ali ga vedri ljepota divnog zavičaja i mudrost sunca iz kojeg raste trava i zastava. Zanima ga humor vrapca i mačke, brbljavost čavki i graktanje vrana, rast crnog stabla samoće i klokot starog mlina naših dana, ipak se okreće, okreće, jesen, ljeto, pa zima sa snijegovima, pa proljeće.

U Presečnu, gdje Bednja presijeca prapovijesnu jantarsku stazu, ispod Rabuzinova Ključa - naći ćete ključ i za razumijevanje za ovu umjetnost naše "L'ecole de Zagorje", koja je poput "L'ecole de Hlebine" i poput zagrebačke "L'ecole de Petrinjska i Trešnjevka et Vodovodna", dakako samo poštapalica i strašilo za ktitiku i likovnu politiku, jedna od stvarno pravih "pučkih škola", dakako u prenesenom značenju. - Svaki koji je svršio školu života - zrio je da sudi o tom. Klopotan je, dakle, tu: evo ga. Pridružuje nam se još jedan dokaz za hipotezu toliko jednostavnu da se lako pamti, a teško prihvati, jer je posve točna kao slogan: ARS - NATURAE PARS. Iliti: Vječnost samonikle umjetnosti!!!

Dakle,  Franjo Klopotan inspiraciju i motiviku pročišćuje toliko da ga se smatra prvim fantazmagorićarem naive, iako elemente fantastičnog imamo već od samog početka kod Ivana Generalića, Kovačića i Večenaja, no Klopotan prvi sustavno prakticira nadrealizam i fantastično.

A u samim Hlebinama, čak u istoj kući rodonačelnika hrvatske izvorne umjetnosti rađa se slikar, čija će inspiracija i motivika djelomično otići daleko od inspiracije i motivike njegova oca Ivana. Josip Generalić, živeći u gradu, prihvaća i urbane motive, pa tako nastaje i ciklus portreta poznatih osoba (Beatlesi, Sophia Loren, Yul Brinner, Janis Jopplin, John Lennon, Miroslav Krleža i dr.) Nekoliko godina  poslije Generalić ulazi u crnu fazu. To bolno razdoblje negova privatnog života rezultira briljantnim slikarskim razdobljem. Ponirući u dubinu ljudske podsvijesti, stao je na stranu bola prikazujući zlo i nasilje. Anticipirao je mnoge tragedije što će ih proživljavati njegov narod, ali i cijela civilizacija

Josip Generalić u svojoj inspiraciji i motivici postaje prvi urbani slikar, slikar koji spaja izvornu ruralnu inspiraciju s ikonografijom velikog urbanog kapitalističkog svijeta i koji promišlja univerzalne probleme urbanog svijeta, propušta ih kroz svoju nutrinu i vraća u obliku  nadrealističkih sanjarija.

I u trećoj hrvatskoj pokrajini, u Slavoniji, rađa se plejada izvornih slikara koji donose sasvim drugi tip inspiracije i motivike. Najveći među njima i najoriginalniji i po motivici i po cijelom novom, do tada nepoznatom stilu u izvornoj umjetnosti, je svakako Josip Pintarić Puco. O njemu  Vladimir Maleković piše: «Cijeli je pejzaž kao nepregledna harfa: vjetar tu podiže iz zelenog mora ravnice protuberance orkana nabreklog od vlage što povija pred sobom bodljikavo grmlje; grane preskakuju vlastita stabla kao žuboreći vodoskok zelen od mladog lišća. I tako «mudrost dana poprima oblik lijepog stabla» rekao bi Saint-John Perce. Basnoslovno bogatstvo zemlje navire iz vječnih izvora. Pintarić zna da je sva njena tajna sakrivena između sjemena i ploda. I zato on strpljivo i svuda po poljima sije i njeguje stabljike uzbibane trave rukama čiste prostodušnosti. Sve je to neizbrojivo bilje uređeno na njegovim slikama divovskim češljem ritmičke sheme kretanja prostora. Zahvaljujući upravo prednostima visokog osobnog stila, Josip Pintarić uspjeva pjesnički srediti svako nadahnuće: sada pozlaćeno večernje nebo, a onda opet jednom ekspresiju neočekivane zore koja se  pomalja u kuljajućim oblacima. 

Pintarić od zemlje oblikuje lice čovjeka, i on ima Adamove mane: sav je od krvi i strasti. U njegovom srcu mora da ima gorčine koja dolazi od umora što se rađa  u sustavu s ljudima što nisu sadjelani na priliku ljudsku, što zamaraju vrijeme na putovanjima, posijelima, svadbama ili proštenjima. U flori on otkriva svu onu ljepotu kojom čovjek nije obdaren. Pintarićeva je «šuma puna cvijeća», u prirodi on pronalazi «zeleni raj». U pozadini  okrutnih prizora bekrijanja, seoskih kavgi i svatovskih rastanaka raste čudesno bilje od kojeg slikar stvara goblensku raskoš krajolika. I dok je Pintarićev izbor tema i predmeta u genre_prizorima osvjedočeno realističan i zemaljski, u pejzažima on plovi iznad zemlje brodom koji se ljulja u oblacima. Polja se razmiču pred čežnjom za daljinama. Ponad brežuljaka kovrčaju se plavokosi dimovi močvarnih svitanja lebdeći nad sumporno-mrkim nebosklonima Slavonije

A najbolju procjenu Pintarićeve inspiracije i motivike dat će Bogdan MESINGER: « Josip Pintarić Puco već dugo nije samo jedno ime u sve širim likovnim prostorima naše naive, jer to ime danas označava jedan specifičan svijet, koji ima svoje pejzaže, svoju faunu i floru, svooju tipologiju ljudi u kojima se praiskonsko i elementarno prelijeva u stvarnost sadašnjeg, a ta sadašnjost ispričana kistom, rastvorila je, neprimjetno opnu realnog i trenutnog, te mit, mašta i istina stvaraju nove zakone postojanja. On ne promatra površinu stvari, ni površinu zbivanja. On nije ni registrator žovota ni njegov narativni pripovijedač. Slikajući, on promatra duhom koliko i okom. Možda i više duhom. I tako – on prodire i ponire.  Ne slika toliko život, koliko sile života, nepresušnu i neiscrpivu snagu života, koja kola kroz žile bilja i žile ljudi. U fantazmagoričnoj prirodi u kojoj drveće i cvijeće, grmlje i šiblje rastu iz mašte koliko i iz tla, on stvara ornamente pomalo fantastičnog raslinja, u bojama mekim, okerastim, protoplazmičnim, okupljaju se ljudi u svojim malim kermesima, violinskim i vinskim, uz pjesmu i šalu, uz žeđu i sitost, uz kruh i vino u obilju života i obilju duha, elementarni, nepokorni, bučni i iskonski. Robusna su im tijela, gotovo nezgrapna od snage, slična snazi zemlje koja se zgusnula u njima. Čvornovite su im ruke, poput korijenja koje se presvuklo mišićima i kožom, te su šake jake kao maljevi i tako žive da svojim pokretima govore o čovjeku koliko i lice – samo na drugi, na svoj način. Te šake pričaju, buntovno i samosvjesno pjevaju  uzdignute u zrak, hvataju predmete koji se drobe u njihovu stisku, ili se smiruju sklopljene ili opuštene u privremenom snu. Koji god predmet dohvatile – violinu ili bocu, čašu ili krčag, dohvatile su sam život, te tako predmeti dobivaju donekle simbolično značenje. Laka predimenzioniranost ističe tu simboličnost, koja je često dvostruka: govori o čovjeku i u jednom širem značenju, o životu koji je sazdan od snage i obilja. A lica su izbrazdana životom, orana vjetrom i vremenom, rovašena godinama i iskustvom, očvrsla i dorečena. Svaki je čovjek ličnost, u širokom krugu Pintarićeve tipologije seljaka – on je elementaran, čvrst, srastao sa zemljom, radostan i snažan, i neporecivo svoj.  Izvoran kao i svijet u kojem nam ga Pintarić daje. 

Nikola Leportinov pripada po godinama života onoj generaciji koja je proslavila diljem svijeta hrvatsku naivu. Iako ga Hrvatski muzej naivne umjetnosti, bez razloga mimoilazi, njegova je inspiracija primarna, tj. nalazi je u svom prirodnom okruženju, čak što više često je i socijalna (kao na pr. jedna od njegovih najpoznatijih slika «Sluge na Đurđevo»).

Vladimir MALEKOVIĆ rekao je o Leportinovu: « Realizam   detalja ne narušava u Leportinovljevim slikama fantastičnost  cjeline. U tome  je, možda,  osnovica Nikoline sinteze   zapaženog   i   zamišljenog. Tome služe i sve prednosti njegove tehnike, ali i jedna pjesnička odlika: imaginacija prostora. Večer je pravo doba za slikara Leportinova. Vjetroviti zalazi sunca nadsvođuju sve ljudsko i vremenito na Leportinovljevim slikama grinvaldovske vizije. Oblaci zrcale umirujuću svjetlost, apokaliptički nebosklon. Pa ako zaboravite  slikareve "priče" i "poruke" zapamtite od ovih slika ono plamteće ili već pregorjelo crvenilo koje i najdramatičnije "događaje" boji zvukovima tišine pa se čini da Podravina plovi u sutonskom akvariju. 

U Molvama Martin Kopričanec je u nekoliko godina oblikovao  svoj odvojeni svijet. Naravno, to je svijet Podravine i i njenih žitnih polja, danas već poznatih širom svijeta, i njenih zima na kojima je snijeg zameo i kuće i putove; ali smo mi naučili opažati razlike i nijanse, stil koji se ponoviti ne može, i to je ono bitno kod našeg slikara: trebalo je izaći iz prosjeka, iz konvencionalnosti.

Počinje to prepoznavanje već na pojedinostima, a sabire se u cijelini slike, i naravno dojma, čak na manjim skromnijim «staklima». Poslije toga otvaraju se i šire mogućnosti. One ovise prvenstveno o razvoju imaginacije, o onom unutrašnjem sazrijevanju koje je kao neko sakupljanje vlastitih iskustava; proces tako polagan i osebujan kod naivnih slikara, odnosno oni su sporadični, polagani i ograničeni na užu regionalnu sferu, u ovom slučaju unutar Podravine, i talože se jedva primjetno na onu unutrašnju jezgru urođene naivnosti. Kod Martina Kopričanca ta se jezgra rastvara između finog lirizma i bezazlene burleske, tako uočljive na njegovim portretima i uopće na likovima.

Onaj prvi "pol", to lirsko osjećanje prirode i poetizacija zavičaja, možda je u najsretnijem obliku došlo do izražaja u "mrtvoj prirodi" koja je zapravo krajolik s klasičnom invencijom: usred snježne zime postavljen je u prednjem planu stol, a na njemu jabuke i plave tratinčice.

A slika "Na toplini dlana" i nije drugo nego ta ljubav prema zavičaju eksplicite opisana: svoj dom položio je slikar na dlan svoje ruke, i još je za sliku našao naziv koji nam sam za sebe djeluje kao neki stih.  (...) Martin Kopričanec kistom veliča jutro sijača, polifoniju seoskog dvorišta brižnost materinstva, formulira nježno sjećanje na djetinjstvo, na umrle i na blagost krajolika za koji je vjerovao, i još vjeruje da je to njegova jedina i prava domovina.

Martin Kopričanec je iz Molvi, iz Podravine gdje dugačak put sunca od obzorja mjeri polagano prolaženje seoskog dana i postupno mjerenje vremena. Čovjek je u toj pokrajini najvažnija dominanta, Kopričanec ga gleda iz blizine, on je fizionomist.

Slikajući ljudsko lice prosuđuje njegov značaj, otud i postoji životnost njegovih likova, koji nisu ništa drugo doli opis ljudskog karaktera.

Sama realizacija gotovo uvijek umanji ili uljepša grubu prodornost viđenog. Nema lika ni motiva u kojem on ne bi našao razlog za čovječju svrhu postojanja, čak i najobičnije osobine pokušava dovesti do simbola čovječnosti.

To ga, naravno, dovodi do alegoričnog  izražavanja osjećaja i pojmova, kao što su: život, smrt, ljepota, vjera, prolaznost, obitelj, sreća i mir u svijetu.

Iskrenost je to i osobnost unutarnje skrivene i vanjske otkrivene osjećajnosti. Njegova izrazito emotivna sublimacija tematike prirodnog svijeta, svrstava ga neupitno među najbolje liričare u cjelokupnoj našoj izvornoj umjetnosti. A ja sam svojedobno o Martinu Kopričancu napisao sljedeće: « (...) Uz već svoje klasične ikonografske simbole kao što su ptičice, gnijezda, grmlje, toranj molvarske crkve i mala snijegom zametena seoca, Kopričanec vrlo često svoje slike naseljuje raspuklinama, malim neobičnim nakupnama kopna koji poput malih otočića plitaju na rubovima civilizacijs, prenoseći svijetom svoje posljednje ostatke iskrene ljubavi i poštenja, svoju ideju nematerijalnih vrijednosti, svoje alegorijske poruke.

U eri opće globalizacije nametanja općih trivijalnih vrijednosti velikih i moćnih, skromnost ali i raskoš srca na slikama Martina Kopričanca sviojom čistoćom likovnom i ljudskom, naša su šansa u podjeli globalnog svjetskog kolača.

A o najmlađim naraštajima hrvatske izvorne umjetnosti piše jedan od najstrožih i najzahtjevnijih hrvatskih kritičara i teoretičara Ive Šimat Banov: «Nije posve lako, poslije onih koji su hrvatskoj naivnoj-ozvornoj umjetnosti priskrbili svjetsku slavu (I. Generalić, M.Virius, Sl. Stolnik, F. Mraz, I. Rabuzin, Ivan Lacković Croata...)u  novim i mladim naraštajima slikara raspoznati vitalne impulse likovne i ideoafektivne izvornosti, uvjerljivosti i autentičnosti. Stoga se edicija «Novi naraštaj» (Izd. Amalteja nova) priohvatila nadasve hvalevrijedne zadaće vraćanja dostojanstva hrvatskoj izvornoj umjetnosti koju su razni nasljednici i baštinici pukim i inflatornim  repliciranjem i zamornim ponavljanjem tema i oblika doveli u pitanje i tako zaklonili vrijednosti koje su hrvatskoj izvornoj umjetnosti priskrbili svjetsku slavu. 

Može se reći da je ova edicija više nego sretno započela sa slikaricom Nadom Švegović-Budaj i djelima koja sadrže samosvojni i inovativni morfološki, leksički ali i tematsko sadržajni kvalitet. U «tri slobodno formirana ciklusa» (B. Jelušić) od kojih svaki nosi zasebne vrijednosti, piscu se ove kratke recenzije čini da je odnos prema krajoliku i stanovito minoriziranje  narativne «teme» ili «radnje» najveći doprinos ovoga slikarstva.  Naime, samostalno tretiranje krajolika (uza sve simbolistočke ili romantičarske nakane) nose elemente najčišće preobrazbe po kojima pejzažna činjenica postaje kolorističkom činjenicom a ova opet po svojoj naravi osjećajna i doživljajna (ekspresivna) osnovica i zapravo slika stanja samog umjetnika – što smatram najčišćim autobiografskim podatkom  odnosno jedinstvom  umjetničke i ljudske naravi.

Škuri i zamračeni krajolici , bljeskovi svjetla, moćne i dramatične slike  prirode uz mitske i mitološke ili «saturnijanske» teme i tematiziranja mogu neosporno  ukazivati i na meddijevalno ili romantičarsko iskustvo iz povijesti umjetnosti ali nadasve na pripadnost «zapadnoeuropskom kulturno-povijesnom kontekstu. (B. Jelušić). «

A istaknuti dubrovački povjesničar umjetnosti i autor značajnih knjiga o umjetnosti prof. Antun Karaman piše: «Jedna od onih koja je dala veliki prilog u tom smislu i čije je slikarsko očitovanje možda više od drugih doprinijelo širenju granica stilskog je Biserka Zlatar. Ova mlada umjetnica, čiju je pojavu Vladimir Maleković identificirao kao “živu granu na starome hlebinskom stablu” na vrlo osoban način obnavlja sokove i stvara nove izboje u razgranatoj krošnji već gotovo iscrpljene hlebinske manire. Kako? Na koji način? Tako što, dok velika većina njenih sudrugova u avanturi izvornog slikarstva, još uvijek teži očuđavanju kozmogonije seoskog života i ambijenta, ona poetski uranja u intimu vlastitosti koja je, iako slikarica živi u ruralnom okruženju, potpuno odmaknuta od arkadije ruralnog – obojena je građanskim štihom i posvećena raščlambi emotivnih situacija i stanja pri čemu nostalgično prisjećanje na djetinjstvo i na ljepotu malih dragih stvari koje život čine ljudskijim i punim imaju presudnu važnost i značenje.

Njezin doprinos fenomenu izvornog slikarstva nije ostao nezamijećen ni od strane široke publike niti od likovne kritike. Komentirajući autoričine slikarske domašaje u tekstovima za monografsku ediciju koja je upravo izašla iz tiska Stanko Špoljarić i Vladimir Maleković, svaki na svoj način, visoko pozitivno ocjenjuju učinak njenog likovnog diskursa. Prvi opsežnim nadahnutim esejom sačinjenim od 16 stavaka kojim prati ne vremenske etape i elemente razvoja stila nego mnogoznačnu optiku slikaričina makro i mikrokozma, drugi pak lucidnim sažetim osvrtom, pod naslovom “Blaga zamišljenost između zbilje i sna”, duboko zadire u poetsku i morfološku bit slikaričinog poimanja i raščlambe svijeta.

Za razliku od većine svojih slikarskih sudrugova koji su još uvijek pod dojmom slikarskih fantazija Breughela, Boscha ili Grunewalda, Altdorfera i drugih, Biserka Zlatar likovno meditira prisjećajući se romana “Put k Svanu” i “U potrazi za izgubljenim vremenom”, te slika George de la Toura, Baugina, Baschenisa ili baroknih nizozemskih specijalista za slikanje mrtvih priroda, pa u njenom slikarskom idiolektu dominiraju proustovska atmosfera i odjeci bachelardovske sentimentalnosti. Vidljivo je to iz svakog detalja koji umjetnica dodiruje. Stoga svježe i usahlo cvijeće, stare knjige, figure konja, lutke ljudi, pajaca i klaunova, živi mačići, lutke životinja, glazbala, biserje, tihi interijeri, krajolici viđeni kroz zatvorene prozore soba i drugi motivi sljubljeni u atmosferi prisne prostodušne blagosti i zagrljeni stišanim, difuznim, metavremenskim svjetlom – sve od reda detalji realnosti koju vrijeme zatire – ovdje žive dihotomnim životom: oni su simboli ugodnih trenutaka autoričinog vlastitog života koje ona pod svaku cijenu želi zadržati u sjećanju; ujedno oni su i metaforični znakovi općenitih ljudskih stanja i situacija uvjetovanih vrtuljkom prolaznosti.

Udivljenošću u motiviku koju vrlo precizno i uvjerljivo slika Biserka Zlatar konstruirane scene promiče u mikrokozme čudesne empatije i pouzdana utočišta duha spremna za prihvaćanje svih koji u njihovoj tišini požele naći blagi spokoj i obnoviti snagu za svakodnevne izazove. Ovakvim slikarskim stavom slikarica je podigla ograde prema vanjskom svijetu i stvorila zasanjane prostore unutar kojih je sve tiho, bideramjerski bezazleno, natopljeno osjećajima i sjećanjem te stvarnom i pritajenom ljepotom, čime je, široko razmaknuvši okvirne granice svijeta naive, istog obogatila čuvstvima i temporalnošću koje taj svijet ranije u toj mjeri nije poznavao.

Slikarstvo Biserke Zlatar je ovako pozitivne osvrte neprijeporno zaslužilo, a izdavanjem ove monografije ono je svoje već dugo postojanje okrunila knjigom koju je zasigurno i ranije trebalo napisati.»

Vladimir MALEKOVIĆ je o Biserki Zlatar među prvima zapisao: «Sedamdesetih godina XX. stoljeća Biserka Zlatar ostvaruje jednu od najosebujnijih sinteza formalnih iskustava podravskog slikarskog kruga; njezino stvaralaštvo postaje živa grana na starome hlebinskom stablu. Dugo smo na  tom starom stablu čekali mladu, svježu granu... Čekali smo ono što Englezi zovu «personality» - i dočekali smo Biserku Zlatar. Ona je, stekavši vještinu, ali tko stekne samo vještinu ilio tko zna samo umijeće, još ne znači da je na pragu umjetnosti, ona je, nakon što je ovladala kompliciranom tehnikom – slikanja na staklu ili ispod stakla, vrlo rano, još kao djevojčica pronašla put do sebe.  Bio je to, možda, najvažniji dio puta. Ona svjesno ili nesvjesno, to će ostati tajna, nije tražila putove prema velikim uzorima koji su joj bili na pragu, u neposrednom susjedstvu. Već to svjedoči da se radi i o jednom predosjećaju koji naprosto imajući u ruci i u oku  osobine koje se danas manifestiraju na slikama, nije mogao pogriješiti. Krenula je prema nečemu novome...Upalila je Bachelardovu svijeću. Ako dobro analizirate motivski njezin opus, vidjet ćete da se svijeća često javlja kao motiv. Svijeća je predmet koji poziva na meditaciju. Ona je simbol meditacije. Ona je simbol usamljenosti, promišljanja sudbine i buđenja imaginacije. Nema nigdje toliko oblika kao što ga ima u plamenu – obične svijeće. Ja na ovom mjestu samo lošđe interpretiram velikog Bachelarda, ali na onim slikama, na onim enterijerima i na onim mrtvim prirodama Biserke Zlatar, gdje te svijeće katkad čak i nema, ti su enterijeri i predmeti osvjetljeni zapravo svjetlošću svijeća. Tu nema pune svjetlosti (pa čak ni u krajolicima galopirajućih konja) . Na neki čudan, paradoksalan  način  spajaju se emanacija čiste energije i suptilnog tonskoga slikarstva.

 A Josip DEPOLO u monografiji «Čudo hrvatske naive» između ostaloga, o Biserki Zlatar piše: «Postoje li u naivi determinante koje ne vrijede za «akademsko slikarstvo», postoje li granice iza kojih je naiva «povijesno marginalizirana»? Primjerr Biserke Zlatar, i ne samo on, očito opovrgava te i takve pretpostavke. Sve se granice ukidaju stvaralačkim činom svakoga izvornog slikara, bilo kojem trendu pripada. Upravo to, eto, potvrđuje Biserka zlatar  koja u svom zanatskom perfekcionizmu i osebujnom svijetu proustovskih  melankolija opovrgava sve prijašnje teze o «ahistoričnosti» naivnog slikara, ostavljajući doista nedirnutu  «jezgru naivnoga duha» (G. Gamulin). Ona je slikar koji je prerastao teorije o zanatskoj virtuoznosti kao nesvojstvenome naivnom izrazu i (krive) pretpostavke  o «građanskom intimizmu» kao stranom tijelu u naivnoj umjetnosti. Hermetički zatvorena u svoje djetinjstvo, koje nije bilo seljačko djetinjstvo, Biserka Zlatar svojom je poetskom vizijom očuvala i obranila jezgru umjetnosti, ne samo naivne.

 Mirko Horvat bio je, poput Biserke Zlatar, čudo od djeteta. Danas je zreo umjetnik. Božica Jelušić ističe: «On kontemplira o  prijeđenom putu, prošlosti, dionicama ostavljenim iza sebe, o snijezima i tugama, o krugovima nježnosti koji ga povezuju s  djetinjstvom, krajolikom, licima i događajima utisnutim u povelju zemaljskih dana. Pa ipak, zov  nepoznatoga i nedosegnutoga je jači,  i želja da se spozna što je iza stvari, u protegama, produženjima, transverzalama prema BESKONAČNOM. Za HORVATA, slikarstvo je također oblik potrage, i možda je to upravo krajnje bistrenje boje, traženje najsuptilnije nijanse, te "ispražnjavanje" prizora od bilo kakve ljudske nazočnosti, ta samodostatnost drveća, trave, grmlja i razlivenih voda,  najočitiji dokaz njegova odmaknuća prema transcendentalnom, gdje spoznajno postaje važnijim od ostvarenoga, što će nam iščeznuća ostaviti ime i trag na zemlji.

Nazirem u tome onu istu čežnju, kakvu izražava Panonac, pjesnik i mistik Bela Hamvas, po tpu osjećajnosti sličan našem umjetniku: "Biti sjajnim i biti praskozorjem. Biti bogom, vječit i šutljiv poput noći. Stvarati, kao more. Nijem, usamljen, sam. Biti noćnim poljupcem, vjetrom, listom, zvijezdom, zorom, biti Venerom, sjati pitomim biserno-ružičastim sjajem, da tu ne ostane trag ničemu što si učinio, živio i želio, nestati bešumno, pretvoriti se u nijemost, kao plamen kojemu je život trenutak i miris - kao ovo svitanje." Mali, ljupki prizori, poput grma u paževskoj  odjeći  od jesenjeg samta, roda okupljenih pod sitnolisnim stablom, šumaraka otkanih u trobojnim nijansama, nebesa u limunskim žutilima prošuljanim  kroz meka sivila, ili dubokih, gotovo polarnih zima u modrikastoj i zelenoj svjetlosti aurore, ovdje su (tek) da obvesele naše oči, ili da nas - u smionoj verziji - potaknu na duhovno putovanje, kako bismo, konačno,  utažili i ispunili svoj "libido prema kozmosu" (Ujević), tu ogromnu pokretačku silu ljudskoga roda, od njegovih pradavnih izvora i početaka.

Miroslav Pintar, oduševljen slikama naših poznatih naivnih umjetnika počinje sa i sam baviti slikanjem na staklu. Bio je član «Grupe 69» i «ART-NOVA». On je slikar je zavidne vještine, gradnje složenih  figuralnih scena, galerije pokreta i stavova, dijaloga i buke u veselju pijanke ili tihom kućnom poslu. Kaleidoskop je to  izraza i karaktera, s elementima karikaturalnog. Nametljivci u Pintarovoj slici ne doimlju se nametljivo, upućeni su jedni na druge u simpatičnoj igri jedinstva slikarske površine. Majstor je organizacije, režiser koji se zabavlja svojim akterima, jer u stvaranju  slikarskim virtuozitetom nadilazi sve probleme zanata, te se slobodno posvećuje traženju odnosa figura i likovnog bogatstva plohe.

Poznavatelj slikarstva na staklu morat će se kod slika Ivana Andrašića oprostiti od klasičnih kanona, progledati drugačije, da bi mogao susresti i prepoznati te «slike u zjenici jutra», nov rukopis izrastao na rubu poznatog abecedarija. Ne skližući u lascivno, u prizemnu aluzivnost, on žensko tijelo, taj elegantni ideogram, ucrtava u sliku probuđene zemlje, stvarajući tako lako shvatljive «poruke» metaforične vrijednosti. To više nije pustinja u kojoj je žena žuđeni izvor, već rašćlanjeni, prižljivo prostudiran pejzaž.

3. ZAKLJUČAK

Da zaključimo: Inspiracija i motivika hrvatske izvorne umjetnosti od samih je početaka, od Ivana Generalića, originalna, samosvojna, stilski jedinstvena. Osim elemenata koji su zasjednički svim izvornim slikarima i svim izvornim stilovima a to su sakrosantno promatranje i začudno oslikavanje prirode u kojoj umjetnik živi i osim figurativnog pristupa, svaki pojedinac, kojeg smatramo značajnim, ostvario je osebujan vlastiti poetski svijet i nesputanimim talentom izgradio cijeli mali likovni svemir, karakterističan samo za njega.

Na početku svake od tih velkikih karijera stoji prije svega stil, svoj, vlastiti, originalan, izvoran stil, koji svoje temelje ne pronalazi u povijesti umjetnosti, nego koji svoje temelje iskonski nalazi u pučkoj ili elitnoj baštini svoje domovine. Tehnički su to na početku skromni radovi, ali s godinama ti veliki talenti hrvatske izvorne umjetnosti, postaju virtuozi. U svom usponu oni se ne razvijaju samo tehnički nego i duhovno: oni uče, idu u «škole», obrazuju se i na svoj izvorni stil nakalemljuju dodatke koji svoje ishodište nalaze u brojnim pravcima svjetske umjetnosti. Tako su kroz hrvatsku izvornu umjetnost prošli i nadrealizam, i verizam, i secesija, i barok, i decoart, i hiperrealizam, i simbolizam, i ekspresionizam itd.

Na početku prvi izvorni slikari bili su samo seljaci i njihova inspiracija i motivika bila je vezana samo uz seljačke poslove i seljačku okolinu. Kasnije, to nisu samo seljaci. Rabuzin je stolar, Klopotan bolničar, Stolnik policajac, Lacković poštar pa poslije i intelektualac, Antun Bahunek soboslikar, Josip Generalić pedagog, Biserka Zlatar gimnazijalka i intelektualka, Nada Švegović-Budaj građanka, Ivan Andrašić, profesor, Ivica Fišter, soboslikar, Josip Pintarić Puco tokar i glazbenik itd.

Razvitkom elektroničkih i drugih medija, interneta, inspiracija se, kako smo vidjeli mijenja. Od seoske okoline na početku, preko Josipa Generalića, Bahuneka i Skurjenija, koji imaju urbanu inspiraciju i motiviku, stižemo do Nade Švegović-Budaj koja ih pronalazi na televiziji i CD-ima gledajući ekranizacije poznatih opera ili čitajući knjige o grčkoj mitologiji, o Kristu ili proučavajući Shakespearea. Tako nastaju slike o Isusu na Maslinskoj gori, Hamletu, Prometeju, Ikaru, Traviati, Rigolettu i slično, ali to je tek naracija, koja ima sporednu ulogu na slici. Glavni motiv i dalje ostaje pejzaž kojem naracija dodaje dramatičnost ili liričnost, kao što je to davala i onim prvim «naivcima» (poput Večenaja) koji su oslikavali biblijske teme. Biserka Zlatar čita kao lektiru hrvatske i svjetske pjesnike i oni se upleću u njezinu naraciju, poput Cesarića, Tadijanovića, Ujevića, Enesa Kiševića,  Preverta, no njihovi stihovi upisani u sliku tek su likovni element koji obogaćuje scene s najljepšim cvijećem u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, igračkama, konjima, životinjama, koje ona «izvlači» iz bakinog tavana s igračkama i drugim uspomenama djetinjstva.

Imamo li pravo odreći izvornost inspiracije i motivike ovim kasnijima slikarima samo zato jer se mijenjao medij iz kojeg su crpili inspiraciju.  Večenaj je u svoje vrijeme čitao «svete knjige», kao i Lacković. Švegovićka danas čita grčku mitologiju ili sluša opere, ali njezin pejzaž je i dalje hrvatski, podravski pejzaž, nezavisno zbiva li se radnja na Golgoti, Maslinskoj gori, na Olimpu, u Hadu ili u Hamletovoj Danskoj. Biserka Zlatar naslikat će najapartnije arapske konje, bez znanstvenog proučavanja konjske anatomije, ali će zato znanstvenici koji se bave konjima reći da je naslikala precizno baš konkretnu rasu plemenitog pastuha, ždrijepca ili kobile, bez i jedne anatomske pogrješke. Otkuda to znanje? Sa izvora! Iz gena prošlosti! Iz srca podravske žene!

Treba zaključiti: inspiracija i motivika hrvatske izvorne umjetnosti od svojih početaka do danas nije se tražila u stilovima postojeće umjetnosti, nisu kopirali stilovi nikoga u povijesti. Bili su svoji i originalni. Potekli iz ruralnih sredina hrvatski izvorni umjetnici prvenstveno su se  bavili svojom seoskom okolinom. Često su hrvatski provincijalci prigovarali da oni slikaju «kravice i prasice» a da je to rudiment prošlosti. Istina je da su Generalić i Večenaj često slikali domaće životinje, ali je jednako istina da su oni slikali i «Jahače Apokalipse», «Putovanje na Mjesec», «Eiffelov toranj», «Jelenske svate», «Pomrčinu sunca», «Mojsija na Crvenom moru» itd. No bogobojazno slikanje božje prirode bila je i ostala paradigma motivike hrvatskih izvornih umjetnika. Inspiracija i motivika do danas su ostale u okviru tradicije i baštine, bilo pučke, bilo elitne, hrvatskog podneblja.

"

"Biblioteka hrvatske izvorne umjetnosti - novi naraštaj"  u izdanju "Svjetskog centra: Čudo hrvatske naive" i tvrtke "Amalteja nova" nastavlja svoj tijek. Nakon monografija o Nadi Švegović-Budaj i Biserki Zlatar (iz pera Božice Jelušić i Stanka Špoljarića) slijedi monografija o velikom slikaru starije generacije Franji Klopotanu, umjetniku koji nije nekada davno kada je hrvatska naiva počinjala osvajati svijet, bio u reprezentaciji svoje zemlje, nego je stjecajem okolnosti, zastupao Njemačku.

Danas taj slikar, koji stalno živi u rodnom Presečnom, nedaleko Novog Marofa, nepravedno i bezrazložno zapostavljen, organizira veliku retrospektivnu izložbu a "Svjetski centar: Čudo hrvatske naive" priprema prvu monografiju o ovom hrvatskom likovnom velikanu.

I još jedan raritet: autori monografije bit će otac i kći. Naime, najljepši tekst o Franji Klopotanu, koji je ikada napisan, napisao je prije tridesetak godina legendarni književnik i publicist Veselko Tenžera,i taj će esej biti uvršten u novu monografiju, a o novijem opusu ovog umjetnika  pisat će kći Veselka Tenžere, Marina, istaknuta povjesničarka umjetnosti i ugledna novinarka. Monografija mora ugledati svjetlo dana do polovine 2007. godine, kako bi pratila najveću Klopotanovu izložbu do sada, koja se priprema sredinom 2007.

ooooOOOOoooo

U posljednje vrijeme hrvatski izvorni umjetnici naslikali su nekoliko remek-djela. 
Ivan Večenaj naslikao je «Breskvin cvijet» u svojoj 83. godini.
 Mijo Kovačić biljantnim djelom «Trojica» obogatio je svoju paletu portreta i još se jedamput dokazao kao najbolji portretist među svjetskim naivnim umjetnicima.
Nada  Švegović-Budaj još je jedamput zadivila i kritiku i publiku novom verzijom «Pietà-e».
 Zvonko Sigetić usudio se naslikati impresivnu veliku sliku pod naslovom «Duša Podravine».
 Biserka Zlatar napravila je svoju izuzetno traženu i najcjenjeniju sliku «Bajka o izgubljenim igračkama».
 Ivica Fišter u svoje geometrizirane vinograde upleo je ljudske likove. Je li to korak naprijed ili tek komercijalni zahtjev publike, tek ćemo vidjeti.
 Mato Toth bitno je proširio svoj tematski krug, a istovremeno pojednostavnio svoj likovni izraz.
 Miroslav Pintar učinio je najveće iskorake: on danas u svojoj 55. godini doživljava punu zrelost i donosi veliki talent i zadivljujuću virtuoznost posebno u kompoziciji likova i njihovoj rafiniranoj karakterizaciji. 
Vlado Ivančan nastavlja svoja poetska istraživanja u mikrosvijetu: on traži ljepotu i smisao u maslačcima, suncokretima, ljušturama divljih kestenova i malim životinjskim oblicima koji žive u i oko rukavaca Drave. U taj likovni okvir smješta svoja emotivna snatrenja.
Mirko Horvat održao je samostalnu izložbu u Galeriji FER u Zagrebu 2004. godine, a na izložbi smo zabilježili daljnje produbljivanje njegovog istraživanja zimskih atmosfera.

                        
     Ivan Večenaj: Breskvin cvijet                     Mijo Kovačić: Trojica                         Zvonko Sigetić: Duša Podravine
              ulje/staklo                                                   ulje/staklo                                                ulje/staklo                       

                         
      Biserka Zlatar: Izgubljene igračke         Mato Toth: Od svega pomalo               Ivica Fišter: Prigorje u zelenom         
                   ulje/staklo,                                        ulje/staklo                                                      ulje/staklo

                        
        Miroslav Pintar: Uz kamin                     Vladimir Ivančan: Drava zimi               Mirko Horvat: Bilogorski potok
                    ulje/staklo                                          ulje/staklo                                           ulje/staklo

     
Nada Švegović-Budaj: Pietà - nova verzija
          ulje/staklo

U Jugoslaviji Josip Broz Tito bio je veliki pobornik jugoslovenske naive i hvalio se naivom kao izvoznim proizvodom i jugoslavenskom odličnosti. Prvi hrvatski Predsjednik dr. Franjo Tuđman volio je hrvatsku naivu, kao što je volio sve hrvatsko, i omogućavao je da se odvoji od jugoslavenskog smeća i kao hrvatska autohtonost lansira svijetom. Stjepan Mesić kao aktualni Predsjednik nije nikada ni jednom riječju spomenuo hrvatsku izvornu umjetnost, ali je zato na sva svoja inozemna putovanja svojim domaćinima nosio na poklon djelo jednog od uglednih hrvatskih naivnih umjetnika. Dr. Ivo Sanader je za ministra kulture postavio Božu Biškupića, čovjeka koji je cijeli život trgovao naivom preko granice i koji je magistrirao na toj temi u Ljubljani, ali koji, navodno, zbog te i takve "prljave" prošlosti mrzi hrvatsku naivu. Dr. Sanader poznati je kolekcioner hrvatske naive već godinama  i gotovo nema vrijednijeg hrvatskog izvornog slikara kojeg on ne posjeduje u svojoj kolekciji. Nedavno je za rođendan primio poklon tvornice "Belupo" u obliku ulja na staklu znamenitog čarobnjaka kista na staklu iz Gornje Šume - Mije Kovačića. On je, kao i Predsjednik Republike Stjepan Mesić, intimni prijatelj Ivana Večenaja i mnogih drugih naivnih slikara. Ja sam svojedobno osobno predao dr. Ivi Sanaderu staklo Ivana Lackovića koje je on morao uručiti princu Raineru od Monaca. Isto tako k meni je hrvatska vlast poslala ne samo gospođu Madelaine Albright, državnu tajnicu SAD-a, kada  je trebalo poboljšati odnose sa SAD-om,  nego i gospođu Leni Fischer, predsjednicu Parlamenta Vijeća Europe, kada  se je trebalo približiti tom Vijeću. To je tajna diplomacija, a javnih vrlina i podrške nema. Naivci žive od stare slave i friške tanke zarade, a razni Makovići, znameniti tamanitelji svega kvalitetnoga hrvatskog,  likuju.

          
      Ivan Večenaj: Magla                       Ivan Večenaj: Sv. Ante                Ivan Večenaj: Pečenje kestena 

Urednik ovog broja: RATKO VINCE